Oglasi

Heroji rata i mira

Šta to ima Srbija da istražuje nakon što je Naser Orić u Hagu proveo tri godine, prošao cijelu proceduru i na kraju oslobođen optužbi.
Zabranjeno mu je i da 11. jula prisustvuje komemoraciji u PotočarimaReuters - Arhiva

Piše: Hasan Nuhanović

Odlučih da napišem nešto o vijesti koja je stigla iz Švicarske – Naser Orić uhapšen po potjernici iz Srbije...sa njim u automobilu bili Ćamil Duraković, načelnik Srebrenice i Hamdija Fejzić, predsjednik skupštine opštine Srebrenica...“skinuli nas do gola“...

Pa onda, kada sam pročitao detalje o tretmanu koji je švicarska policija priredila ovoj trojici ljudi, mojih ratnih drugova, htjedoh da ovaj tekst nazovem:  Ispitivanje tjelesnih šupljina, no, predomislio sam se i nazvah ga drugačije.

Na konferenciji u hotelu Europa u Sarajevu, o temi „Srebreničkog genocida“ bio sam presretnut od jedne TV ekipe sa pitanjem: koja je moja reakcija na Orićevo hapšenje? Odbio sam dati izjavu. Pozvao sam novinarku u jedan ćošak, izvinio joj se što sam bio grub, i rekao joj: „Šta se tu sad može reći“.  Ona je bila uporna u nakani da od mene uzme neku izjavu: „Pa, recite nešto, barem dvije rečenice“.

Sjedio sam tu, posmatrajući kako se odvija konferencija, i razmišljao – koje su to dvije rečenice.

Jedna bi išla ovako: Da li vi, poštovani gledaoci, znate ko je Naser Orić? Da li vaša djeca, vas koji ste, kao i Naser, 1992. godine imali 25 godina, a koja sada imaju po dvadesetak, znaju ko je Naser Orić kao što znaju ko je Justin Bieber, naprimjer.

Da li vi djeco znate da je Bosna u prošlom ratu izrodila heroje. Ima ih puno među mrtvima a ima ih, hvala Bogu, i među živima.

Da li vi, draga djeco, znate da sada ne bi bilo ove Bosne da nije bilo tih heroja. Da li znate da je moglo biti i deset i dvadeset Srebrenica da su četnici imali šansu za to?

Jedan od tih heroja je Naser Orić, sin majke Hate i oca Džemala, rođen u Gornjim Potočarima 1967. godine, sa prebivalištem na adresi Šip, opština Sarajevo Centar.

Ne smije do kuće

Neki dan sam gledao reprizu emisije na TV Face o drugom svjetskom ratu i herojima tog vremena. Jedan od heroja sa Bitke na Neretvi se, nekoliko godina nakon rata, sa jednim prijateljem našao negdje u Vojvodini na nekoj proslavi. Dječak, sin tog prijatelja, je pitao oca: „Tata, a ko je ovaj čiko?, na šta je otac odgovorio: “Sine, on je ratni heroj“, na šta je dječak upitao: „A čiko gdje ste vi poginuli?“.

Eto, i nakon onog rata većina heroja su do 1945. godine već bili mrtvi pa je dječak, valjda, postavio logično pitanje.

No, Naser Orić je živ – da življi ne može biti. 

Ne smije da ode do svoje kuće u Gornjim Potočarima, gdje je rođen, jer se plaši zasjede i hapšenja. Dvadeset godina nakon rata, heroj rata ne smije da se kreće po svojoj državi.

Zabranjeno mu je i da 11. jula prisustvuje komemoraciji u Potočarima.

Evo sad vidimo da ne smije da se kreće ni po državama zapadne Evrope.

Da li ljudi poštuju heroje samo kad su mrtvi? Ko su naši bosanski, ko su naši bošnjački heroji? Je li zabranjeno da Bošnjaci imaju heroje i da se diče sa njima. Da li narod koji je preživio genocid ima pravo na heroje?

Znaju li Švicarci, uopšte, ko je Naser Orić? Znaju li ko je Ćamil Duraković, načelnik grada u kojem će za mjesec dana biti obilježena dvadeseta godišnjica „Srebreničkog genocida“?

Jesu li Švicarci ovakav tretman priredili Oriću, Durakoviću i Fejziću zbog svoje švicarske pedantnosti, policijske profesionalnosti i temeljitosti, da li je u pitanju neka greška, ili nešto četvrto?

Možda Švicarci ne znaju ko je Naser Orić ali Srbija zna. Jer, Srbija zna da će cijeli svijet za mjesec dana da se prisjeti genocida koji je „srpska strana“ počinila nad Bošnjacima, i da ne postoji način da se od toga opere ni Srbija ni Republika Srpska.

Jedini način je – priznanje i katarza. Jedini način je da u Potočare dođe srpski Willy Brandt i da tu klekne.

Ali, umjesto toga, Srbija po svijetu šalje potjernice za ratnih herojem Naserom Orićem. 

Moji srpski heroji

Moji srpski heroji su oni mladići i djevojke iz Beograda koji su 2010. godine, nakon što je Skupština Srbije usvojila „Deklaraciju o zločinu u Srebrenici“, na pločniku ispred zgrade Skupštine napisali: „Ta teška reč genocid“.

Moji srpski heroji su „Žene u crnom“ koje za genocid u Srebrenici traže pravdu po ulicama Srbije dok im četnička omladina, sa kokardama na šajkačama, i slikama Mladića i Karaždića, zabija čizme u stomak.   

Moji srpski heroji su svi oni Srbi koji su govorili: „Ne u moje ime“.

Od 13. jula 1995. godine ne pijem Heineken – jer su ovo pivo Holanđani pili, uz muziku sa kasetofona pojačanu do daske, tu u bazi u Potočarima, nepunih sat nakon što su ti isti Holanđani moga oca Ibru, majku Nasihu i brata Muhameda, zajedno sa još 5,000 bošnjačkih izbjeglica istjerali iz baze i predali u ruke Mladiću.

Dođe mi da prestanem kupovati i švicarsku čokoladu. Nije da imam nešto protiv Švicarske, ali, brate, ne poštuju nas.

I šta to, sad, Srbija koja tvrdi da sa ratom u BiH nije imala nikakve veze, ima da po svijetu šalje potjernice za događaje u ratnoj Srebrenici. Otkud Srbiji nadležnost da procesuira bilo šta što se dogodilo na teritoriji BiH. Ne razumijem.

I šta to ima Srbija da istražuje nakon što je Naser Orić u Hagu proveo tri godine, prošao cijelu proceduru i na kraju oslobođen optužbi. Ne razumijem.

Da li će Naser Orić morati do kraja svoga života da strepi od hapšenja?

Eto, trebao sam da dam neku izjavu ali ja sam, ustvari, samo postavio pitanja na koja i drugi građani BiH, koji vole ovu zemlju, traže odgovor.
Ili, možda, nije važno što je Naser Orić, ratni heroj, opet u zatvoru i što mu prijeti izručenje u Beograd.

Izvor: Al Jazeera

 

 

 

 

Oglasi