Piše: Boris Cigler
Neefikasne društvene sisteme, ekonomije sa visokom stopom korupcije, karakterišu visoke stope nezaposlenosti. Visoka stopa nezaposlenosti više je nego prirodna pojava balkanskih zemalja. Srbija, Makedonija, Hrvatska, Crna Gora, a posebno Bosna i Hercegovina godinama, pa već i decenijama, neuspješno se nose sa problemom visoke nezaposlenosti.
Što duže traje, problem se čini manje rješivim, a statistike koje pokazuju veći broj penzionisanih od broja zvanično zaposlenih, kao što je to slučaj u bh. entitetu Republika Srpska, vrišteći je znak ekonomskog kolapsa.
Tranzicija od organizovane i planske industrije ka slobodnoj tržišnoj ekonomiji Balkanom je prošla kao kamen kroz staklo.
Nekadašnje uspješne kompanije, krupni sistemi, dijelovi organizovane i dogovorene ekonomije, često zasnovane na političkim osnovama, razbili su se u paramparčad.
Neizostavno opljačkani kroz sumnjivu privatizaciju ovi sistemi postali su generator još većih problema i ekonomske nelikvidnosti ionako nelikvidnih tržišta, generišući armiju fiktivno zaposlenih, a zapravo nezaposlenih, obespravljenih radnika bez radnog staža i uplaćenih socijalnih doprinosa.
Nova radna mjesta
Političke elite, nesposobne da ovakve probleme riješe, ekonomske rane sa sepsom nastojale su previjati kreditima, jednokratnim paketima pomoći koja je ovim privrednim, već terminalnim bolesnicima, samo produžavala agoniju.
Ako je tranzicija na Balkanu bila kamen bačen kroz staklo, rat je Bosni i Hercegovini, pljačkom i uništenjem, bio metla koja je razbijene komadiće ekonomskog sistema u potpunosti razmela.
U okruženju kakvo jeste, gdje su tradicionalne industrije i sistemi očigledno nestali ili nestaju, nije li zanimljivo proširiti vidike, razmisliti i razgovarati o novim industrijama koje do sada nisu postojale ili ne postoje na Balkanu.
Da razmišljanje ne bi bilo sanjarenje, listu industrija koje ne postoje, a mogle bi nastati, treba ograničiti na one koje, ipak, imaju realne mogućnosti nastanka i okrupnjavanja, čak i u neprijateljskom ekonomskom okruženju kakvo je ono u balkanskim zemljama.
Prosto rečeno, nanotehnološka industrija teško da će se ikada formirati na Balkanu, ali neke druge bi zaista i mogle. Koje su to industrije koje ne postoje u balkanskim zemljama, a koje bi mogle generisati nova radna mjesta, u okruženju kakvo trenutno jeste i kakvo će se zadržati sigurno narednu deceniju?
Da bismo razmotrili industrije koje ne postoje, prvo moramo definisati industriju. Pojam industrija podrazumijeva grupu kompanija koje su međusobno povezane kroz njhovu osnovnu poslovnu aktivnost u okruženju koje im omogućuje njihovo uspješno poslovanja i funkcionisanje.
Uzevši ovakvu definiciju u obzir, postoji nekoliko industrija koje trenutno ne postoje, a koje imaju realni osnov za nastajanje u balkanskim zemljama. Tačnije nemaju toliko prepreka, kao, možda, neke druge.
Neke od njih su konvencionalnije, kao što je industrija cvijeća i meda, dok su druge kao outsourcing, VoIP te industrija videoigrica, manje konvencionalne.
Izvoz meda
Med je jedan od rijetkih proizvoda koje većina zemalja na Balkanu može izvoziti. Bosna i Hercegovina je jedna od tih zemalja, ali uprkos tome, trenutno ne postoje kompanije koje bi proizvodnju meda dovele na nivo da se ona u BiH može smatrati industrijom.
Naziru se obrisi, kao radnje pčelarske opreme, ali je proizvodnja i dalje rasuta, neorganizovana i neplanirana po udruženjima koja nemaju jasnu vertikalnu strategiju kao cjeloviti proizvodni klaster.
Medna industrija je, možda, i najpotentnija kao nova rastuća industrija BiH iz razloga što je EU, sa kojom BiH odnedavno graniči, zapravo najveće svjetsko tržište meda.
Prema podacima CBI (Agencija za promociju trgovine pri Holandskom ministarstvu vanjskih poslova) potrošnja meda u EU čini 25 – 30 posto svjetske potrošnje. Pri tome, zemlje u razvoju, totalnom uvozu meda u EU, doprinose sa otprilike 40 posto. Blizina najvećeg svjetskog tržišta i kvalitet meda sigurno je realna osnova za nastanak nove industrije.
Druga moguća nova industrija zasigurno je industrija outsourcinga. Iako postoji zasigurno najmanje dvadesetak kompanija u BiH koje se uspješno bave outsourcingom usluga, mahom web, softwer i dizajn oustoucinga, industrija kao industrija ne postoji.
Proizvodnja, tj. ponuda je rascjepkana, također ne postoji jasno tržišno strategijsko opredjeljenje, a nedostatak resursa, tj. obrazovanog kadra koji se jednostavno ne proizvodi u postojećem obrazovnom sistemu, ozbiljna je prijetnja rastu ponude.
Zajednički nastup na inotržištima je, također, još fikcija. Ipak, outsourcing je, recimo za razliku od proizvodnje meda, formalizovan u vidu kompanija koje se time ozbiljno bave.
Holandija je najveći proizvođač cvijeća na svijetu. Prema podacima Holandske trgovinske komore, udio holandskog cvijeća u svjetskom tržištu čini ogromnih 50 posto, a kada je riječ o tulipanima, taj udio je još i veći i iznosi 80 posto svjetskog tržišta.
Prema Holandskom zavodu za statistiku izvoz cvijeća i bilja u 2010. godini obezbijedio je toj zemlji osam milijardi eura prihoda. Iako u BiH postoje naznake i ove industrije koja je u 2013. godini, prema podacima Uprave za indirektno oporezivanje, izvezla cvijeće i ukrasno bilje u vrijednosti od milion eura, rast ove djelatnosti onemogućen je problematičnim zakonskim rješenjima, neprovođenjem postojeće legislative i prisustvom nelojalne konkurencije u sferi proizvodnje.
VoIP i videoigrice
VoIP (voice over internet protokol) relativno je nepoznata djelatnost na Balkanu. Iako je u posljednjih nekoliko godina VoiP usluge moguće dobiti na lokalnim tržištima, kroz pojedinačne manje kompanije, teško da se VoIP djelatnost može nazvati industrijom. Većina kompanija fokusirana je na lokalna tržišta zemalja u kojima se nalaze, a gdje je rast usluga faktički onemogućen monopolom tradicionalnih telekom kompanija. S druge strane, možda mi je poznata jedna kompanija koja je svoje usluge ponudila i nudi u SAD-u, a zapravo je kćerka američke firme.
Da je VoIP, u smislu moguće nove industrije u BIH, itekako potentna, govori i činjenica kako je za tu djelatnost lokacija ultimativno nebitna, te da na globalnom nivou ta industrija posljednju deceniju bilježi ogromni rast.
Prema Wall Street Journalu, u periodu od 2000. do 2010. godine, ova industrija je zabilježila rast od 194 posto, a prognozirani rast za period od 2010. do 2016. godine je 17,4 posto u odnosu na tadašnjih 12 milijardi dolara.
Industrija koja u potpunosti ne postoji, a tehnički nije nemoguća za pokretanje na Balkanu, te je ujedno više nego profitablina, jeste industrija kompjuterskih, digitalnih i mobilnih videoigrica. Prema podacima Reutersa tržište videoigrica u 2013. godini iznosilo je čak 66 milijardi dolara.
Svi segmenti ovog tržišta bilježili su visoke stope rasta, a do 2017. godine očekivana veličina tržišta iznosi 78 milijardi dolara. Jasno, teško da će balkanske zemlje moći parirati američkim gigantima, no mogućnost pronalaska niše koja bi bila profitabilna za nekoliko kompanija, pa i buduću industriju, svakako je moguća.
Samo tržište Facebook igrica iznosi 1,48 milijardi dolara, te je u odnosu na prošlu godinu zabilježilo rast od 18 posto, a tehnička zahtjevnost i start-up troškovi razvoja Facebook igrica nisu visoki niti nedostižni, čak ni u balkanskim okvirima.
Kakve god bile, konvencionalne, nekonvencionalne, balkanskim zemljama prijeko su potrebne nove industrije. Jer, jednostavno, postojeće nisu dovoljne i neće biti dovoljne za rješavanje decenijskih problema visoke nezaposlenosti.
Izvor: Al Jazeera