Istinu o Kreši Ćosiću treba ponavljati

Ćosić je odvojio brojne medalje, među njima i olimpijske, a primljen je i u kuću slavnih NBA i FIBA-e (Dino Stanin / Pixsell)

Piše: Zoran Čutura

Stvarno je bizarno to što baš na današnji dan pišem ovaj tekst, današnji je dan nekada bio poznat i kao ‘Dan mladosti’. I kao takav će mi uvijek ostati urezan u sivu koru, protiv nekih se stvari jednostavno čovjek ne može boriti, i  ono što bi trebalo zaboraviti ostaje u sjećanju, a ono čega bi se trebalo sjećati  blijedi.

Za slučaj da netko mlađi čita tekst, napominjem da je taj ‘Dan mladosti’ u SFRJ bio dan kad se nekadašnjem predsjedniku Titu predavala štafeta koja se prethodno nosila kroz cijelu državu. Općeprihvaćena istina bila je da je taj dan Titov rođendan, makar je to bio falsifikat, baš kao što je u toj nestaloj državi manje-više sve bilo falsificirano.

Od bratstva i jedinstva nadalje… Istinitiji je film Emira Kusturice ‘Otac na službenom putu’, koji se na određeni način bavi štafetom, nego štafeta sama – SFRJ je bila valjda jedina država u kojoj je fikcija bliža stvarnom stanju stvari od onoga što se u školama uči. Ah, malo sam se zanio…Naravno da neću pisati o Titu i štafeti, ona spomenuta bizarnost krije se u činjenici da je na današnji dan, dakle na nekadašnji Dan mladosti, umro Krešimir Ćosić. Dvadeset je dugih godina prošlo od njegove smrti, preminuo je kao član hrvatskog diplomatskog kora u Washingtonu prije no što je napunio 47 godina.

Ja sada imam 53, a napravio je onoliko koliko ja ne bih napravio za deset života. I, kvragu, pisao sam već o njegovom liku i djelu, neki od tih tekstova zasigurno plutaju cyber prostorom, nešto od toga moram i ponoviti, ali taj je koncept neizbježan. A mislim da je potrebno ponavljati istinu o Kreši Ćosiću, jer je zaborav užasan; barem u ovom, u njegovom slučaju.

S reprezentacijom osvojio 14 medalja

Po mome mišljenju Ćosić je bio najbolji hrvatski košarkaš svih vremena, najbolji ex-yu košarkaš svih vremena, a neću pogriješiti ako napišem i da je bio najbolji europski košarkaš svih vremena. Puko nabrajanje medalja – a osvojio je tri olimpijske medalje (zlatnu u Moskvi 80’), četiri svjetske i sedam europskih s reprezentacijom za koju je igrao preko 300 utakmica, više od bilo koga drugog – ni izbliza neće kazati što i tko je on bio.

Niti prijem u dvije kuće slavnih – NBA i Fibine – također. I meni je nemoguće to prenijeti čitateljima, makar, eto, pokušavam. Trebalo je biti uz njega da bi se spoznala ta ljudska i igračka veličina… Otkrio je Ameriku igrajući na sveučilištu Brigham Young u ranim sedamdesetima, kad smo mi ovdje tek slutili da Amerika postoji, da nije samo mit iz knjiga i filmova, bio je vjernik u ateističkoj, komunističkoj zemlji, istovremeno je bio trener jednog kluba (Olimpije) i igrač drugog kluba (Zadra), kao igrač je bio totalna avangarda na poziciji centra, s visinom od 211 mogao je driblati, dodavati, poentirati i blokirati, kao trener je bio vizionar i 87’ je napravio smjenu generacija u reprezentaciji SFRJ promovirajući mladiće koji će kasnije dominirati svjetskom košarkom (za nagradu je smijenjen poslije bronce na EP), nekoliko se puta zahvaljivao na pozivima iz NBA, dva je puta biran u All American momčad američke sveučilišne košarke (kao prvi neamerikanac ikada), naposljetku se kao domoljub stavio u službu hrvatske diplomacije, a njegovo ime nose zagrebački trg, zadarska dvorana i nacionalno Kup natjecanje u košarci.

Da bih ga se, nakon svega navedenog, u prvom redu sjećao kao čovjeka širokog, zaraznog osmijeha.

Po prvi sam puta od Krešine smrti dobio poziv na komemoraciju, zapravo ni ne znam jesu li prije takve komemoracije održavane. Poziv mi je uputio nekadašnji Krešin suigrač i prijatelj Mišo Ostarčević, ne pitajte me za kriterij, pitao sam Mišu i sam, ali nisam inzistirao.

Komemoracija je održana u Crkvi Isusa Krista svetaca posljednjih dana, Krešo je prihvatio mormonsku vjeru – pojednostavljeno mormonsku – tijekom boravka u SAD. I ne samo da je živio u skladu s vjerom koja promovira visoke i stroge moralne standarde, nego je i širio vjeru riječju i djelom.

Preveo Mormonovu knjigu na hrvatski jezik

Preveo je Mormonovu knjigu na hrvatski, a sad sam saznao da ju je prevodio još dok je studirao na BYU, ostajući budan dugo iza ponoći, budeći se ponovo u ranu zoru; a zbog toga nitko od suigrača nije s njim želio dijeliti sobu dok je momčad bila na putovanjima.

Neobično se društvo skupilo tog subotnjeg poslijepodneva, društvo koje može okupiti samo Krešimir Ćosić. Dio je doletio iz SAD za ovu prigodu, dio su bili predstavnici svjetovne državne vlasti, dio dugogodišnji prijatelji, uz obitelj.

Unuka koja nikad nije upoznala djeda jurila je među nama cijelo vrijeme, vjerojatno su je već prozvali ‘neukrotivom, na djeda’. Evo, i sad, kad sam ovo evidentirao, ponovo mi nije jasno kako i zašto sam i ja bio pozvan… Bit će da je Mišo znao kako ću nešto napisati… Nešto emotivnih govora, oni koji nisu bili na licu mjesta javili su se video-linkom, malo američkih senatora, nešto pjesama, nešto molitve, i apsolutno su svi imali suzne oči.

Zlurado ću napisati kako je najstereotipniji govor održao Mate Granić, nekadašnji ministar vanjskih poslova, kao olakotnu okolnost mogu mu dati to što nije bio predviđen protokolom. Ali, halo, ministri vanjskih poslova (sadašnji ili bivši, nebitno) bi impresivne govore trebali držati probuđeni iz dubokog sna, u tri ujutro… Sjajan je bio Doug Richards, Krešin suigrač s BYU, ali i iz Zadra, kuda ga je Krešo dovukao da pomogne Zadru u Ligi prvaka.

To se događalo u sezoni, mislim, 74/75, Richards je bio prvi strani košarkaš na ovim našim prostorima. I, jasno, kćer Ana – Ana ima 31 godinu, kako to vrijeme leti – koja je na kraju svima zamaglila pogled.

Morao sam joj poslije reći kako je se sjećam kad je bila ‘ovakva’ (tu slijedi pokret rukama koje sugeriraju da se drži zamotuljak u kojem je beba) – uvijek sam mrzio kad su mi to kao odrasloj osobi govorili prijatelji roditelja, pa sad i ja maltretiram ljude istim banalnim opaskama.

Dvadeset godina bez Kreše

Druga kćer, Iva, udana je za sina frajera s kojim sam nekada davno igrao. Pa tko kaže da ovaj svijet nije mali? I da Zagreb nije samo naselje pokraj Dugog Sela? Sina Krešu vidjeli smo nedavno u filmu ‘Bit ćemo prvaci svijeta’, makar nikakv veze s glumom prethodno nije imao.

Gradonačelnik [Milan] Bandić zbrisao je nakon pola sata, ‘koliko danas vrpci još presijecate, gradonačelniče?’, ‘četiri. zezaš ti malo, a?’. Kao osobni izaslanik predsjednice, ma što to značilo, tu je bio i Franjo Arapović; to mi nekako dođe kao odlazak u dućan, u kojem ‘kao osobni izaslanik supruge’ kupujem jaja, mlijeko, tamnu čokoladu i brašno za kolače koje će ona raditi.

Pa ministar [Vedran] Mornar sa sinom, ljepuškastim klipanom naraslim kao ja koji studira u SAD i igra – naravno – košarku. Hm, moram malo denuncirati ministra Mornara… Nekada je i sam igrao košarku, loptali smo se zajedno u mlađim dobnim kategorijama zagrebačkog  Zrinjevca, nekadašnje Industromontaže, ali to nigdje i nikada nije spomenuo, kao da se radi o nekakvoj mračnoj tajni iz prošlosti koju treba ‘pospremiti pod tepih’.

Ali mi je drago kad ministru kojeg inače vidim samo na televiziji kako mudruje pred mikrofonima mogu reći ‘ti’, hahaha. Govor je držao i kroničar košarke iz Krešinog vremena, Jovan Kosijer, poantu stavljajući na ono čime bih i sam poentirao; mislimo slično.

Godine su proletjele, dvadeset j….ih godina bez Kreše je iza nas. Bi li išta bilo drugačije da je još uvijek živ? Bi li nam košarka bila bolja? Bi li nam država bila bolja? Bismo li ponaosob bili duhovno bogatiji, čak i ako nam košarka i država ne bi bile ništa bolje? Recimo da bi bilo bolje, barem mašta ništa ne košta.

Izvor: Al Jazeera