Izbjeglice na stovarištima evropske savjesti

Piše: Božidar Andrejić

Mic po mic dođosmo do pitanja da li su izbeglice, te potresne ljudske kolone koje mesecima promiču i kraj nas i, često, pored naše indolencije – izjednačene sa gomilama šljunka, nekakvog rasutog tereta, sekundarnih sirovina, pošto su već prethodno simbolikom i stvarnošu žilet-žice svrstane u nekakvu novu vrstu robova ili potencijalnih logoraša?

Ne spadam u isključive ljude, ali će me bilo ko teško ubediti da ovom pitanju nema mesta. Poslednjih meseci uz probleme prihvata izbeglica i njihov narastajući broj te neprekinuti lanac što se proteže od Levanta, preko balkanskog mentalitetskog Levanta, pa sve do uljuđene „za Europu spremne“ miteleurope i Nemačke i Skandinavije, neprestano su se pridevali neki epiteti iz arsenala pežorativa. Koncentracioni  logor, sabirni centar, vozovi bez usputnih stanica i bez otvaranja vrata… suvišno je dalje nabrajanje.

I oni na „balkanskoj ruti“ koji su se posle izvesnog vremena i ponavljanja talasa očajnih ljudi i porodica počeli hvaliti oorganizovanim prihvatom i dočekom izbeglica, zapravo su postajali utoliko organizovaniji ukoliko su nalazili načina da njihov prolaz kroz balkansku državčad bude što brži i neprimetniji. Kao kad se u vozovima „kartira roba“ i to garantuje plombom sa jemstvenikom. Samo što se ovde umesto plombe koriste zatvorena vrata ili policijska, pardon, redarstvena pratnja.

Humani smo, niko ih ne vidi

Oni što su se, primerice, u Srbiji hvalili efikasnim prihvatom i „kartiranjem“ čak su i izjavljivali štošta u smislu, prihvatimo ih, ubacimo u vozove i autobuse i niko ih više ne vidi do sledećeh odredišta na sledećoj granici. Ti isti kao da su zaboravili mesece i mesece šatorskih naselja u parkovima bez ikakvih higijenskih uslova, bez prevodilaca , hitne pomoći i svega onog što bilo koji doček čini humanim.

Ali, zašto o nesrećnim ljudima sa Bliskog istoka uopšte govoriti kao o gostima kad su oni, bar prećutno i nezvanično i u svesti zvaničnika – neki drugi, “dođoši“, „prišleki“, ili kako se sve na razuđenim žargonima razuđenog nekad istoimenog jezika to sve kaže.

I, tako smo došli do izraza parking i na kraju – stovarište za izbeglice. Jeste ovaj kargo-rečnik i špediterski pojmovnik upotrebljen u odričnom obliku – srpski premijer poslednih dana u više navrata usvaja ono prvo i veli – i odavde i onomad iz Londona, da „Srbija neće biti parking za izbeglice“, ministru spoljnom se usladio, pa ga ponavlja, izraz „sabirni centar“. Obojica,  valjda to čine da bi umekšali kritike kojima su i sami i oni oko njih bili skloni da upute mađarskom Orbanu, a potom  i hrvatskomMilanoviću… i tako na severozapad… kad su im spočitavali da žicom prave logore za nesrećne ljude.

U negiranju, odnosno odricanju šta ne sme da bude, prošlog petka najdalje je otišao evropski kommesar za priheftavanje Evropskoj uniji Johanes Han.

On, dakle, reče da se neće dozvoliti da ove zemlje (na balkanskoj ruti, Srbija, Makedonija… etc.) postanu – stovarišta za izbeglice.

Ej, stovarišta za ljude! Satima sam po vestima jurio grešku u prevodu, ali čak i da je bilo greške, sve su vesti ponavljale stovarišta, stovarišta… Pa i ja ponavljam – jeste bilo u negaciji, u odricanju u naglašavanju šta nećemo, ali prokletstvo prejakog, ružnog frojdovsko – frojdistički izvučenom pojma time nije umanjeno. Zar se ne može umesto parkinga ili stovarišta reći – nećemo dozvoliti da humanitarni problem dostigne razmere koje se ne mogu kontrolisati, nećemo dozvoliti da se sa ljudima postupa neljudski ma koliko ih došlo na ovu nesrećnu rutu…

Ovako, revers izjave govori šta je na njenom anversu, naličje medalje govori o medalji, sama pomisao na stovarište za ljude govori o opsegu savesti, empatiji, zainteresovanosti za rešenje.

Doduše, i onaj kod Preševa i onaj samoformirani kamp kod autobuske stanice u Beogradu, a sudeći po snimcima ni ono nesrećno pribežište, eto, recimo pribežište je lepa reč, koja se isto završava na „šte“ kao i ona koja je prikladnija za građevinski materijal, a ni druga, u početku nisu ni izgledali bolje od neočišćenih deponija ispod svakog humanog nivoa.

U stampedu, a ljudi

Nisam ekspert za migracione probleme, mada često pišem o demografskom kolapsu i sunovratu našijeh gordih zemalja i nedovršenih država, ali držim da imam iskustveni afinitet za problem doseljenika i „drugijanaca“ kao izdanak ekonomskih, pečalbarskih migranata.

Neću vagati koliko i da li to boli, ali dobro znam šta znači kad te još kao predškolca maltretiraju vršnjaci (ali i odrasli) što nisi poput njih i govoriš drugačije (dijalktom) , kako zvuči priznanje najboljeg druga iz sela, posle četrdeset godina druženja da je koliko puta imao problem sa ocem koji mu govoraše „ jel’ti nisi mog’o da nađeš boljega drugara od onog … (doseljenika), pa sve do nedavnih šovenskih viceva đilkoša u gotovo ispražnjom selu koji se sprdaju i podbadaju kako će mesto promeniti ime u Pircig, jer već u njemu nema više starosedelaca, samo Piroćanaca i Cigana.

Sećam se ovom prilikom i malo manje drastičnih, javnih primera. Jednom je, avgusta 1995. kad su iz Krajine pristizale one tužne kolone list u kome sam radio stavio u naslov reč „stampedo“ da bi dočarao tu ubrzanu bežaniju ljudi, traktora, taljiga. Ali, u to vreme taj list je bar plivao u razumnijim i profesionalnijim prilikama – pala je kritika na kolegijumu, čini mi se bilo je i kazni, ali javnih izvinjenja, svakako. Čujem, da nam uprkos tome  razna udruženja Krajišnika i danas s pravom to ne opraštaju, već prepričavaju…

Iako ovi primeri, pa i onaj lični, imaju različite uvredne intenzitete, svi oni sadrže poneki, od bar tri nedostatka u ophođenju i razumevanju problema koji je – samo posredno naš i  svi  nose  makar podsvesne predrasude i lakoću prišivanja nedostojnih epiteta u odnosu spram tuđe nesreće.

Rasizam, nepoštovanje…

Najpre, među razlozima takvog odnosa mogu se naći natruhe, ako ne i krupnija parčad prikrivenog, zatomljenog a latentnog rasizma, potom nerazumevanje „drugosti“ i različitosti i na kraju odsustvo mogućnosti da se problemi definišu van uskogrudog, reći ćemo birokratskog poimanja problema s kojiima se svet sreće.

U nekim primerima ima jednog u nekim dva, a u nekima su i sva tri ova obrasca i oni se najčešće mešaju i amalgamišu u nikad određenim dozama.

Dokazi upravo rečenog, svuda su oko nas. Čučeći atavizmi, puzajući rasizmi, nadmenost (razvijenijeg) „belog sveta“ zaodenuti u stereotipe samo čekaju da nečim budu javno poodgrejani i osnaženi. Primeri iz medija koji su mi profesionalno najbliži, ne samo da potkrepljuju ovakve zaključke, već  ukazuju i da oni kao transmiteri informacija i kreatori mnjenja daju ne mali doprinos takvom razgaranju.

Zar neće petoro ubijenih bombom „džihadiste“ negde u Evropi ili Americi doći u naslove na vrhove strana i prajmtajm u vrućim opštilima, dočim smrt mnogo više ljudi od istovetnih ubica negde u Nigeriji ide na dno strane, ako se uopšte objavi? Jer, zaboga, tamo se ionako stalno ubijaju!  Ili, zar Milanovićevo „šaraj brate“ nije direktna reciklaža rasističkog vica? Ali, eto, to je, šala, brate funkcionalno usmerena ka istim tak(o)vim „šaljivdžijama“.

Nerazumevanje drugosti, pak, videli smo i učili bezbroj puta, kreće od popisa i spiskova, pa ide sve do ratova i istrebljenja.

Riječi ubojitije od metaka

A „muke s rečima“ posebna su  tema koja samo dodaje suvarke na pomenutu vatru. Ako „na početku beše reč“, to znači da stvari i poojave najpre treba razumeti i definisati da biste se s njima suočili. Tako ih krstiti. Pogrešna i prejaka reč koja kako sam zapisa „ubi“ Miljkovića, što će jednom potvrditi i Salvador Aljende stavom da „reči mogu biti ubojitije od metaka“ pokazuje, pre svega, da problem nije definisan. Te tako i sa Hanovim stovarištem.

Ta nova evropska i svetska birokratija koja je došla posle decenija markantnih lidera i državnika, permanentno iskazuje takve nesposobnosti. Zato se „na balkanskoj ruti“ i države mogu ustanovljavati na papirima koji se zovu, na primer „ustavni okvir“, zato se eufemizacija za guvernera ili protektora krštava „visoki predstavnik“. Zato u Srbiji osim Skupštine postoji i Dom Narodne Skupštine, a jedna institucija koja se mogla zvati i komisija, a ne opštim imenom (Državna revizorska institucija, kao da za mačku uvek kažemo imam mačku iz roda mačaka). Zato kolektivni ugovor može da bude i pojedinačni, pa kako je onda i kolektivni, zato se u javnom diskursu diskutuje OKO problema, a ne o problemu, što povratno, ne samo jezički, ukazuje na zaobilaženja.

A, recimo, Metohija se u tom pojmovniku sada zove Zapadno Kosovo, a svi smo nazvani Zapadni Balkan bez objašnjenja, šta je onda istočni, valjda da ne bi bilo suviše očigledno da se kaže ono što nam misle – Divlji zapad.

Dotle naši narodići što se često dive i pogrešnim i kontraproduktivnim narodnim poslovicama imaju i onu pragmaatičnu, kao: „Nazovi me krčagom, samo me nemoj razbiti“, kao da je dobro ne biti čovek, već krčag. A kanda smo već tako i nazvani, a kanda mogu i da nas razbiju. Pa, na stovarište sa krhotinama.

Izvor: Al Jazeera