Izgubljeni ‘Dream Team’

Reprezentacija SFRJ iz druge polovine osamdesetih ima itekakvo mjesto u povijesti svjetske košarke, piše autor (Screenshot)

Jučer, baš na peti rođendan unuka Lovre, proveo sam cijelo poslijepodne u zagrebačkom hotelu Dubrovnik. Ma, stigao sam nakon toga i na otvaranje poklona – tortu, doduše, nisam ni kušao – pa se nemam razloga žaliti. Boravak u Dubrovniku bio je – eto – nekakva, uvjetno rečeno, viša sila; po usaglašavanju termina tamo me ‘naručila’ ekipa koja je na početku stvaranja dokumentarnog filma. Ako se radi o dokumentarcu, jasno vam je valjda i o kakvom se dokumentarcu radi ako su željeli razgovarati (i) sa mnom. Košarka je u pitanju…  I to ne bilo kakva košarka, nego baš ona košarka koja i kakva se u tadašnjoj Jugoslaviji igrala u drugoj polovini osamdesetih i na samom početku devedesetih, zaključno s Eurobasketom u Italiji ‘91, natjecanjem na kojem je reprezentacija igrala za državu koja se doslovno raspadala, natjecanjem tijekom kojeg je počeo sedmodnevni rat u Sloveniji, natjecanjem kojeg je zbog toga napustio Jure Zdovc i vratio se kući.

Istraživačko novinarstvo, a čini mi se da je društvo prilično dobro pripremljeno za ovaj projekt, je zanimljiva stvar… Ljudi koji su toliko mladi da se sigurno ne sjećaju tog vremena, a ako ga se nekim slučajem sjećaju, po glavama im se mogu motati isključivo ‘flashevi’, bez cjelovite slike, neke detalje znaju bolje od mene, koji sam bio aktivni protagonista. Ne u Italiji ‘91, ali prethodnih godina jesam, i još sam bio igrao košarku, pa sam sve skupa pomno pratio. Recimo, dominacija SFRJ u Italiji u zagrebačkom Vjesniku, koji je oduvijek bio režimska novina, a nestao je s medijske scene prije točno pet godina nakon dugog razdoblja niskih naklada i generiranja gubitaka, popraćena je naslovom „Zlato osvojeno pod krvavom zastavom“.

Nestali zbog više sile

Pojma nisam imao… Recimo, u toj su reprezentaciji bila samo četiri igrača iz Hrvatske – Kukoč, Rađa, Komazec i Perasović. Pojma nisam imao… Eto, ti su mi mladi ljudi ukazali na neke detalje koji s ove vremenske distance dobijaju drugačije značenje no što su ga imali tada.

Radni naslov dokumentarca je ‘Lost Dream Team’, ‘Izgubljeni Dream Team’, i taj naslov ukazuje na inicijalnu ideju – veličanstvena momčad koja je nestala sa scene zbog više sile, raspala se i ishlapila kao lokva na suncu, kao da je nikad nije ni bilo.

Sigurno neće moći izbjeći politizaciju priče, sigurno im to niti nije namjera, a konačni proizvod ovisit će – vjerojatno – o onome što će sami protagonisti kazati. Ambicije su im snimiti sve koji su u tom periodu dali svoj doprinos reprezentaciji, da bi na kraju balade okupili prvu petorku na licu mjesta, u samom Rimu, gdje je to „zlato pod krvavom zastavom“ osvojeno. Kompleksno, zahtjevno, temeljito, i iskreno im želim sreću.

Kako bih vam rekao…? Reprezentacija SFRJ iz druge polovine osamdesetih ima itekakvo mjesto u povijesti svjetske košarke, što potvrđuju i kasnije NBA karijere (nekih) igrača, a i povremeno prisjećanje tradicionalno ignorantski nastrojenih Amerikanaca na nju, kakav je bio tekst u Sports Illustratedu objavljen uoči Olimpijskih igara u Rio de Janeiru prošle godine pod naslovom „Zašto najvažnija olimpijska momčad nije bio Dream Team“.

A ako autori uspiju u svojim namjerama, imat ćemo a) objektivnu sliku tog košarkaškog razdoblja, kakva je odavno izblijedjela, ako je ikada i postojala zbog okolnosti i b) približavanje tog razdoblja, i sustava i protagonista, mladim ljudima koji pojma nemaju što se tada događalo, a znanja i saznanja crpe isključivo iz fragmenata. Zabavite se i učite…

Priča o himni

Već danas, niti 24 sata nakon dvosatnog razgovora pod reflektorima i s mikrofonom tik nad čelom, nisam u stanju rekonstruirati ono što sam rekao – na kraju sam bio iscrpljen kao da sam cijeli dan krampao. Mislim, morao sam se silno koncentrirati i na ono što govorim, morao sam biti „pod ručnom“, jer je velik set pitanja uključivao i vrlo, vrlo pipave i suptilne detalje, pa je to onda mene povuklo za jezik, pa sam se i sam prisjetio zaboravljenih sitnica.

Znate, kao sportaš, tada vjerojatno nisam imao, niti sam mogao imati, pravu sliku onoga što se na državnoj razini događalo u politici. Bavio sam se svojim poslom, imao sam sve preduvjete za normalan, neopterećen život, imao sam mehanizme zaštite od vanjskog svijeta,  imao sam obiteljsku enklavu u koju sam se mogao skloniti kad god bi nešto negdje zaškripalo…

Recimo, Eurobasket u Zagrebu ‘89. mi je ostao u sjećanju kao prvo natjecanje na kojem je reprezentacija bila apsolutno bez konkurencije, a imala je euforično bodrenje s prepunih tribina velike dvorane Doma sportova. Ničeg spornog u tome nema…

No, to je već bilo vrijeme tenzija u državi, onaj čuveni govor Slobodana Miloševića na Gazimestanu održan je samo tri dana po osvajanju zlata u Zagrebu. Nevjerojatno, nije li? A nakon proglašenja su mediji odradili svoje – Juretu Zdovcu netko, ne sjećam se više tko i odakle, je predbacio to što nije pjevao himnu.

Vucaralo se to neko vrijeme po novinama, a iduće godine, u svlačionici u Buenos Airesu, uoči onakvog proglašenja kakvo smo već imali u Zagrebu, Jure mi je prišao: „Daj mi reci kako ide barem početak himne, da mi opet ne predbacuju u novinama zašto je ne znam“. Tada je bilo smiješno, danas je tragično… Koji to uopće idiot gleda lica igrača tijekom intoniranja himne i bilježi u malu crnu bilježnicu – ‘ovaj pjeva, ovaj ne pjeva – čime je državni neprijatelj – ovaj samo otvara usta’?!

Znao sam ‘Hej Slaveni’ tada, znao bih je i danas samo da se malo potrudim prekopati po sivoj kori. Naučio sam je u školi, kao što su morali naučiti svi đaci, svi „Titovi pioniri“. „Crvenu maramu imam sad ja, i plavu kapicu, tra la la la“, i toga se sjećam. Što, trebao bih falsificirati vlastita sjećanja? Trebao bih tvrditi da sam „podrivao državu nepjevanjem himne za vrijeme proglašenja pobjednika na košarkaškim natjecanjima?“ Neće ići… To prepuštam viđenim članovima nekadašnjeg Saveza komunista koji su imali obraza tvrditi kako su „podrivali sistem iznutra“. Ne želim biti ljudski šljam poput njih.

Pa onda ide taj slučaj Divčevog gaženja hrvatske zastave koju je netko s tribina donio na parket ‘90, u pobjedničkom zanosu neposredno nakon završetka finalne tekme. Ni tada nisam znao što da mislim – čini mi se da mi ostali igrači to nismo ni vidjeli ni znali za to iste večeri – kao što ne znam ni danas. Divac je tada imao dvadeset godina, samo dvadeset, halo. Što je on znao, i što je mogao znati s dvadeset godina? Igrao je za SFRJ, kao i ja, kao i svi ostali. To je povijesna činjenica. Igrali smo za SFRJ, kao što bismo igrali za Austro-Ugarsku, ili za Podunavsku federaciju, da smo u toj državi živjeli – to je bio konačni domet našeg bavljenja košarkom. Najbolji su u razredu, pa si najbolji u školi, pa si najbolji u klubu, pa si najbolji u reprezentaciji, pa si najbolji na svijetu. Najnormalnija želja sportaša… Mislim, bio je to ružan Divčev čin, nema spora. Ali, ako ga stavimo u malo drugačiju perspektivu…

Imam zgodnu pričicu iz Argentine – nekoliko godina prije tog Svjetskog prvenstva u Buenos Airesu se igrao klupski Interkontinentalni kup. U nekoj fazi natjecanja susreli su se Cibona i Žalgiris, predstavljajući SFRJ i SSSR. No, na tribinama nije bilo ni jednog obilježja tih država. Vijorile su se isključivo hrvatske i litavske zastave – Argentina je bila utočište političkih i ekonomskih emigranata iz Hrvatske i Litve. A mi smo kao igrači dobili stroga uputstva: „Nemojte se družiti s njima, a pogotovo nemojte dozvoliti da vas netko slučajno snimi s hrvatskom zastavom, svi ćemo imati problema“. Eto, priča se potpuno preokrenula u mizerne tri, četiri godine, što je zrnce pijeska u povijesti ljudskog roda. Ponekad valja promijeniti perspektivu, kao što mi je rekao prijatelj dok smo tražili šparoge, a ja sam imao problema s lociranjem biljaka. Bio je – naravno – u pravu; korak ustranu i šparoga se pojavljuje.

Isti cilj – zlato

Teško je generalizirati, ali mislim da smo te devedesete svi unutar reprezentacije znali tko je tko. Nisam s time imao problema, znao sam tko sam i te devedesete, kao što sam znao i osamdesettreće i sedamdeset osme. Ali, nikad nisam ljude klasificirao prema nacionalnoj pripadnosti, nikad nisam bio profesionalni Hrvat, i prezirem one koji jesu. Unatoč tome što smo o istim stvarima imali različita mišljenja, bila je to dosta homogena skupina ljudi, jer smo bili na istom putu, posvećeni istom cilju. A taj smo cilj – zlato – naposljetku i dostigli. I baš me zanima što će biti zaključak budućeg dokumentarca.

Tijekom razgovora bili su spomenuti i termini ‘drilanje’, ‘bratstvo-jedinstvo’, ‘ambasadori Jugoslavije’, i tad sam bio na rubu ozbiljne ljutnje, jer ti termini iz usta mlađeg naraštaja pokazuju totalno nerazumijevanje vremena koje sami nisu proživjeli.

Može li itko normalan pomisliti da sportaš tijekom utakmice na kojoj ulaže svu svoju energiju još razmišlja i o tome kako je ambasador Jugoslavije, čuva bratstvo i jedinstvo države, i izdrilan je da radi upravo to? Nažalost, izgleda da može… A jedan od zadataka dokumentarca, čini mi se, bio bi upravo taj da skine vrlo proizvoljno i vrlo naknadno konstruirane anateme s ljudi i vremena.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera