Nedavno sam pisala o tome kako je država postala vlasnik našeg automobila i u javnost iznijela činjenice i detalje koje proživljavaju većina roditelja dijece sa poteškoćama u razvoju, kad se radi o „beneficijama“ bh. društva spram ove kategorije stanovništva.
Vrlo brzo stiže nam i odgovor države. Kad su nadležni shvatili kakvu grešku čine, odmah su krenuli u „akciju“. Nekoliko dana nakon što je Al Jazeera objavila tu priču, roditelji su masovno počeli dobijati pozive matičnih općina da dostave potvrdu da je automobil zapravo ortopedsko pomagalo kojim se roditelj služi da bi odvezao dijete sa poteškoćom od tačke A do tačke B. Nekada se ta potvrda mogla dobiti u kantonalnom MUP-u, međutim pravilo je promijenjeno i potvrda se dobija isključivo u Institutu za medicinsko vještačenje, konkretno za Kanton Sarajevo.
Melika je jedna od majki koja je dobila ovakav poziv od općine, a zbog toga jer joj dijete prima „uvećani diječiji dodatak“ u iznosu od 49.50 KM (24 eura). Njen sin je autista, ide u školu i na još neke „dodatne“ terapije, te joj je automobil prijeka potreba.
Odbijen dodatak za ortopedsko pomagalo
„Pokušala sam doći do potvrde da mi je automobil ortopedsko pomagalo, ali kad sam zvala rekli su mi da je ne može izdati MUP-u nego Institut za medicinsko vještačenje. Zvala sam i tamo, a onda me je službenica obavijestila da je tačno da tu mogu dobiti potvrdu, ali moram podnijeti zahtjev i uplatiti 300 KM (150 eura)! Objašnjavala sam, raspravljala se, dokazivala, ali uzalud, moje riječi nisu dopirale do službenice. Nisam znala šta ću, pa sam nazvala neke od mojih prijateljica koje imaju dijecu sa poteškoćama. I one su mi potvrdile da se to dešavalo i njima. Nema govora, odustajem. Zar da dam 300 maraka, a dijete mi prima 600 za godinu dana. To je bukvalno pola.”
Zašto Institut za medicinsko vještačenje Kantona Sarajevo naplaćuje toliki novac za potvrdu koja važi godinu dana? Zašto općine u Kantonu Sarajevo traže ovakvu potvrdu kad je već dijete sa procijenjenom invalidnošću 100 posto?
Je li to država odlučila da nam pokaže ko je ovdje glavni i kolika sila može biti, i da treba da šutimo? Dijete koje ide u predškolsko ili u školu, a sa poteškoćom je, treba svu raspoloživu pomoć u savladavanju prepreka za svoj boljitak. Zar je državi neophodno da svoj budžet puni preko leđa osoba sa invaliditetom, djece sa poteškoćama, onih kojima je zapravo ta ista država dužna pomoći shodno svim međunarodnim dokumentima kojih je potpisnica.
Razmišljajući danima o ovom, sjetih se da su mog sina, iako mu je taj isti institut procijenio stepen invaliditeta -100 posto, odbili za „dodatak za ortopedsko pomagalo“ koji mjesečno iznosi oko 20 KM (deset eura). Dakle, to je godišnje 240 KM (120 eura).
Prepreka do prepreke
Moj sin je autista, hipersenzibilan na zvuk i još neke stvari. Da ne komplikujem, to znači da ako čuje neki zvuk, neku frekvenciju koja mu ne odgovara, on to doslovno doživljava kao nervni slom. Dugo mi je trebalo da naučim kako se nositi s tim i šta činiti da ga utješim. Mojoj porodici je automobil prijeka potreba bez koje dijete nije moglo učiniti nikakav napredak (kasnije će vrijeme pokazati koliko je značila naša upornost i svakodnevni rad sa dijetetom), niti bismo ga svakodnevno mogli voditi na terapije. Tako je i svim drugim roditeljima djece sa poteškoćama.
Zbog 240 KM (120 eura) godišnje koje država uštedi na nama, roditelji prolaze kroz silne birokratske zavrzlame i zapravo im se naplati i još više od toga.
Također, odgovorni u BiH ne prepoznaju hipersenzibilnost na zvuk, svjetlost, taktilne podražaje i slične senzorne poteškoće kao problem, a s kojim se nosi više od 80 posto osoba sa autizmom, a što je u svijetu službeno uvedeno kao sastavni dio njihovih poteškoća i tretira se kao takvo.
Pored toga što nam država onemogućava da funkcionišemo, ona stavlja prepreke i otima. Ona ne računa ni na sebe samu, jer da zna matematiku, znala bi i da ako sada uloži u djecu s poteškoćama u razvoju i olakša njihovim roditeljima, sutra će joj se to vratiti jer ona neće biti socijalni slučajevi na teretu već obrazovani građani koji će moći nešto i da rade.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera