Jajce i Jajinci

Jajinci iz dana u dan postaju sastajalište kriminalaca, koji pod okriljem dana mlate prazne zolje (Al Jazeera)

Piše: Esad Kučević

Stojim pred geografskom kartom  bivše SFRJ. Delimično  jugonostalgičan, kao i većina razuđenih građana, u novembarskom zumiranju olako nišanim Jajce.

Markiram istorijski farz. Tradicionalni dug prema gradu muzeju, na živopisnim Plivinim vodopadima. Tamo gde se kiseonik i vodonik, rapsodijski idilično nadmeću, u nedorečenoj hemiji, koja je trasirala balkansku biologiju. Život se rađa. Dok se voda u slapovima komeša, kradomice izviru emocije. Na Drugo zasedanje AVNOJ-a. Dan Republike i najveći praznik. Na kitnjaste temelje, iz kojih se iznedrila ponosna domovina. Kad od Sežane do Đevđelije, nismo znali kud je milije.

Ali, sreću (po)kvari JNA. Nismo znali da je naša otadžbina, a njena država. Da se tek na kraju dobro osvetljenog tunela nazire mrak. Naročito, na mostovima koji spajaju ljude, mada su nekako, svakog proleća Dunav, Sava i Drina hteli nešto drugo.

U režiji bratoubilačke histerije: Da više nije, zajedničke čarolije. Titove Jugoslavije.

Pričali su ono ča su znali…

Liči na epitaf, ali nije. Pri čistoj svesti i zdravoj pameti, sve se (sa)zna. Dok propitujući vakat, postaje okamenjeno vreme, prepoznajem savremene, a poštujem kozervativne dileme. Međutim, zdrava radoznalost i nezasićene emocije, ne mogu da sakriju jugonostalgiju.

Ovo prisećanje, o kolevci državnosti, pretvara se na svojevrsnu priču o teskobama. Da bi se retorika i metafore otele nivou zašećerene amebe, oslanjam se na novembarsko sećanje. Na svetkovine tokom kojih je košava vladala beogradskim bulevarima, a popularni dragstor u Nušićevoj, beležio neprevaziđene rekorde.

Budući akademski građani su osvajali ušće Save u Dunav. Kalemegdan, Avala, Košutnjak i Ada Ciganlija bili su najveći mamac, za hiljade domaćih i inostranih gostiju, među kojima su pristalice holesterola najradije očekivali masne sarme.

Ni školarci, nisu zapostavljeni. Osnovci bi već prvog dana polaska u školu zaodenuli crvene pionirske marame, a učenici starijih odeljenja dobijali posebna ordenja.

Telefoniralo se iz poštanskih govornica. Posle strpljivog iščekivanja u redovima, kao jedini brži način komunikacije, u poređenju s kitnjastim pismom i dopisnicama. Ili, razglednicama Bola na Braču, Ulcinja, Pule, Tučepa, Baških Voda. Ukrasa na kredencima, od Vardara do Triglava.

Putovalo se vozom. Razdragano učestvujući u putničkoj zabavi “slaži čiku za godine”. Deca do polaska u školu nisu plaćala vozne karte. Zato su roditelji  neretko savetovali prvake: ”Ako te kondukter pita koliko imaš godina, reci pet i po, ali  su kondukteri znali za jadac, pa bi poništavajući karte proveravali roditelje, pitanjem dece :”U koji razred ideš?”

U stilu Olivera Dragojevića: “Pričali su ono ča su znali, virova san jer sam bio mali…”

Tako je oduvek na Balkanu. Tamo gde višak srca trijumfuje nad centralom. Nus proizvod i remetilački faktor je višak istorije.

Balkanski karakazan

Pred njom savremenici se povlače. Stvaraju puževu kućicu i osluškuju univerzalne vrednosti. Imaju  glas, ali odbijaju da ga koriste. Zastajkuju, pred avetima koji rađaju nove monstrume.

S one strane razuma, rasipa se energija. Na nepokolebljivom putu u Evropsku uniju, u Srbiji je pompezno nastavljena sezona lova na neistomišljenike. Na državnom nivou redefinisan je pojam mafije, izvršena kategorizacija na dopuštene i zabranjene loše momke, udaren zid između “prve” i “druge” Srbije.

Devedesetih udruženi, danas razdruženi. Jedna reč, a razlika kosmička. Godine bljutavog ibreta se nižu. U balkanskom karakazanu, opet se afirmiše zlokobna srpska interesna sfera: ako napretka nema, nek bude afera.

U takvoj situaciji, svedeni smo na ulogu nemih posmatrača. Po potrebi, od izbora do izbora, kamena lica samo dižu čašu svakoj vlasti. Ušančeni u mitovima, zauzdani i zaustavljeni robovi ideologije, banjički izumitelji ne odustaju od mašte: zlatno doba – mora da se proba.

Uprkos većinskoj dilemi, otići ili ostati. Za novokomponovanu elitu zlatno doba je tek počelo, iako sve deluje kao da se kameno vraća. Bivši jurišnik firera iz batajničkih sokaka proganja sve što nije naprednjačko. Državni bužet se puni metodom pražnjenja džepova građana, uz očigledna prelivanja u džepove pojedinaca.

Sindrom praznog stola

Pred očima mi lete beogradske slike. Te crno-bele laste moje mladosti, na putu ka Avali, čim se prođe flora Banjice vode kroz Jajince. Kroz simpatični krajolik zvani Dolina vrba. Tamo sam, tokom bazičnih studija zaradio hronični sinuzitis, na zonaškim čerečenjima ambicioznog sastava ekipe Heroja, u čijim redovima su igrali moji generacijski istomišljenici, pa još i klupski drugovi iz fakultetskog tima.

Nekad periferija za izbegavanje, današnje elitno naselje. Jajinci iz dana u dan postaju sastajalište kriminalaca, koji pod okriljem dana mlate prazne zolje. Međutim, na seosko groblje se godinama dolazi slučajno u crnini, jer su tamo već udarili temelj državnosti oni što su nas zavili u crno.

Zato mi ovih dana, kao u pećini odzvanja iščašena stvarnost. Titova Jugoslavija je rođena u Jajcu, a Vučićeva Srbija nastaje u Jajincima. Kao epilog koloritnih vođa čije me(n)talne kutije ne ostavljaju nikog ravnodušnim.

Posebno radnike načete od sindroma praznog stola: mesecima dolaze na posao, a na stolu zatiču samo prašinu.

Kao pretposlednje ili privremeno stanje. Biće tako, izgleda, sve dok tranzicija ono što je pojela, ne može da svari.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera