Oglasi

Jasir i njegovi sinovi

Sirijac Jasir je, nakon što mu je ubijena supruga, pošao na neizvjesno putovanje prema Njemačkoj - i sreo humane Makedonce.
Jasir i njegovi sinovi u veleškoj bolniciUstupljeno Al Jazeeri

Prije nekoliko dana Facebook Memories me je podsjetio na jedan događaj sa početka izbjegličke krize. 

Početkom maja 2015. godine, dobio sam neuobičajeni poziv usred noći. Samo što smo uspavali Daliju, pozvonio je telefon, a ja sam požurio da ga isključim, kad na displeju vidim da me zove Lenče Zdravkin. To je ona osoba velikog srca koja je cijelu zimu provela na terasi svoje kuće pored željezničke pruge u Velesu, čekajući da prođe neka grupa izbjeglica i da ih opskrbi hranom koju smo joj svakog vikenda donosili. Usporedo sa našim svakodnevnim mobilnim timovima, njena kuća je bila stacionarni humanitarni punkt. Čim zove u ovo doba noći, mora da je nešto hitno.

"Jasmine, ja sam u veleškoj bolnici. Zbrinut je otac sa dvoje djece od pet i osam godina, sin i kćerka. Za njega imam odjeće, a za djecu ne".

Odmah sam obavijestio suprugu Mersihu koja je spremila odjeću, uzela dva plišana medvjedića, moju jaknu, a Daliju smo ostavili da je moja majka čuva. Ubrzo smo stigli u Veles i tražili put do bolnice. Sačekao nas je Lenčin sin i odveo na odjel. Tamo je na krevetu ležao 40-godišnji muškarac, sa infuzijom u veni, sa vidljivim umorom i brigom na licu, a do njega dva para zabrinutih očiju, sa bušavim kosicama i nečistom zimskom odjećom.

Lenče i Mersiha su ih nahranile, a zatim otišle da ih okupaju i presvuku u čistu i toplu odjeću. Ponudio sam mu da jede, a on je pogledom tražio djecu. Rekoh mu da ima dovoljno i da pokuša pojesti nešto i popiti sok od borovnice, da se okrijepi.

Počeo sam razgovor s njim. Rekao mi je da se zove Jasir, da su mu to djeca, da su pobjegli iz Sirije jer im je kuća srušena od barel-bombi koje je režim bacio na grad. Imali su samo jedan teški ruksak i mobilni telefon. Pobjegli su za Tursku, a odatle čamcem za Grčku, pa pješice iz Soluna za Makedoniju, sve do Velesa gdje je izgubio svijest pored pruge. Našli su ga neki ljudi pored pruge i pozvali policiju, a oni hitnu pomoć. Nisu htjeli da ga uhapse ili deportiraju nazad zbog djece, ostavili su nam da mu pomognemo. Dežurna doktorica ga je primila i oslobodila cijelo odjeljenje intenzivne nege samo za njega. Probudio se u bolnici i bilo je sretan što su djeca pored njega.

Djeca ostala bez majke

Zatim su došle Mersiha i Lenče sa čistom i odjevenom djecom i osmijehom na licima: oba djeteta su bila muška, pa nas je duga kosica prevarila da se radi o curici. Nije bitna boja odjeće kada je čista i topla. Nakon infuzije Jasir se okupao i presvukao u novu garderobu Lenčinog muža. Lice mu je zablistalo, a tragovi briga na licu su se smanjili. Ne i nestali.

Spremili smo djecu za spavanje na jednom od kreveta, jedno nasuprot drugom, sa medama u zagrljaju. Neka bar večeras spavaju udobno, pomislih, kad pogledah starije dijete kako se njiše u postelji. Začudio sam se i pogledao Jasira, išaretom ga upitavši zašto se ovako uspavljuje.

On se ispravi na svojoj postelji i reče: "Sjeća se majke. Tako ga je ona uspavljivala svake noći".

"A gdje mu je majka?", upitah i pokajah se zbog pitanja istog trena, sluteći odgovor.

"Poginula je kada je barel-bomba pala na našu kuću. Djeca su se igrala van kuće, a ja sam otišao da napunim vode... Samo su mi djeca ostala".

Potresao sam se.

Mersiha, Lenče i Anče su me pitali da im prevedem, a ja sam jedva došao sebi da progovorim. Ostavili smo ih da spavaju, a ujutro su napustili bolnicu na kraju smjene humanih dežurnih ljekara.

Neizvjesno putovanje

Dva dana kasnije sam dobio informaciju kako je nekom čovjeku pozlilo u blizini Skoplja, da je bio sa dvoje djece i da je prebačen u državnu bolnicu u Skoplju. Odmah smo kontaktirali ljekare koji rade tamo, a oni su nam potvrdili da se radi o izbjeglici koji je na intenzivnoj njezi zbog oslabljene krvi, da prima transfuziju i da će mu napraviti skeniranje kada se bude malo oporavio kako bi vidjeli uzrok slabljenja krvi. Djecu je zbrinula neka humana familja, nismo doznali ko i gdje kako bi ih posjetili.

Nakon nekoliko dana, kada su ga trebali skenirati, otišli smo u posjetu da vidimo kako je i kakvi su mu rezultati. Nažalost, doznali smo da su ga otpustili bez dodatnih medicinskih pretraga. Valjda nisu htjeli da troše novac na "migrante".

Odmah smo se upustili u potragu, javili se u azilantski centar Vizbegovo i u centar za strance Gazi Baba, ali nije bio tamo - ni on ni djeca. Izgleda da je napustio grad. Nije se javljao na telefon.

Bili smo zabrinuti za njega, ali prije svega za djecu. Šta ako mu pozli dok bude pješačio i ne bude savjesnih ljudi da zovu hitnu pomoć? Šta ako neko zloupotrijebi djecu?

Javili smo se poznatim ljekarima u Kumanovu, jer tamo ih nosi put, da pripaze i da nas obavijeste. Javili smo i aktivistima u Preševu.

Poziv iz Njemačke

Prošlo je nekoliko dana, a nije bilo habera o njemu, ni pozitivnih ni negativnih vijesti. Vraćajući se sa jednog skupa, rekoh Mersihi da ću pisati o ovom slučaju na portalu Al Jazeere Balkans, kako bi ljekari i aktivisti duž rute doznali o ovom slučaju, pa da znaju o njegovom zdravstvenom stanju ako ga budu slučajno sreli i kako bi se pobrinuli o njima.

U istom trenu dobio sam poziv na Viberu. Nepoznati broj. Javio sam se i čuo poznati glas: "Selam alejkum, gospodine Jasmine! Ja sam, Jasir".

"Gdje si, Jasire? U kojoj bolnici? U kojem kampu? Gdje su djeca? Jesu li dobro?", obasuh ga pitanjima.

"Hoću da prenesem moju zahvalnost i zahvalnost moje djece za sve što ste učinili za nas. Mi smo stigli u Njemačku, bezbjedni smo, a ja sam dobro sa zdravljem. Molim te pozdravi sve dobre ljude koji su nam pomogali u Makedoniji", završio je Jasir.

Olakšao mi je. Bio sam presretan. Obavijestio sam Mersihu i Lenče. O ovome nisam pisao tada, jer je vladao strah od pomaganja "ilegalnim migrantima", odnosno izbjeglica koji su tranzitirali rutom.

To su ljudi, a ne duhovi

Sada, kada kao organizacija imamo memorandume za saradnju sa državnim institucijama u radu sa izbjeglicama, bili oni dokumentirani ili ne, olakšavajući tako našem društvu da se uspješno nosi sa ovim fenomenom izbjegličke krize, suočavamo se i dalje sa sličnim izazovima.

Zatvaranjem "Balkanske rute" počela je primjena pojačanih bezbjednosnih provjera prema izbjeglicama, kao i kriminalizicija humanitarnih organizacija i organizacija za ljudska prava širom Evrope, pa i u regiji, što se ne smije dozvoliti.

To su ljudi, a ne duhovi i imaju svoja prava. To su tužne životne sudbine, a ne brojevi koje treba sakriti ispod tepiha. Naše je biti uz njih, zaštititi ih i ponašati se ljudski prema ljudima.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.