Je li u Hrvatskoj moguć rumunski (ili grčki) scenarij

Bez jasne vizije šta učiniti nakon protesta sve će biti beskorisno, piše autor (EPA)

Vijesti iz Bukurešta i ostalih rumunjskih gradova izazvale su u Hrvatskoj bujicu komentara na portalima i društvenim mrežama. Većina komentara svodila se na “poučne” zaključke o višoj razini političke svijesti u Rumunjskoj, rumunjskom primjeru kao ideji vodilji i iskri koja bi napokon trebala zapaliti učmalu i inertnu hrvatsku političku scenu.

Bilo je svakakvih komentara i analiza. Od potcjenjivanja samih sebe – što je, uz precjenjivanje, naša omiljena disciplina – potpunog pesimizma i idealističkog optimizma (sad krećemo i “mi” i ništa nas neće zaustaviti), do onih šaljivih i duhovitih komentara da se kod nas, nažalost, kritična masa ne može okupiti zato što smo svi u Njemačkoj i Irskoj.

Je li u Hrvatskoj zaista moguć rumunjski scenarij? Može li se građansko društvo mobilizirati do ovakve kritične mase i korumpiranim političkim elitama dati do znanja da više neće moći raditi što im se prohtije? Ili, možda, grčki scenarij, gdje učestali i masovni ulični prosvjedi nisu samo iskaz pobune protiv nepravde već način života?

Déjà-vu

U Hrvatskoj će se to vrlo teško desiti, čak bi se moglo reći i da je nemoguće. A ako bi se i desilo, vrlo je neizvjesno kako bi se razvijalo, pa je možda i bolje da se ne desi.

A i rumunjski prosvjedi već sada izgledaju kao još jedni u nizu nakon kojih će i dalje sve biti isto. Prosvjedni déjà-vu. Prema tipičnoj i već otrcanoj špranci, događanje naroda ubrzo će svi zaboraviti, a ponajviše oni kandidati za radna mjesta političara koje će koktel narodne euforije i njihovog populističkog lukavstva lansirati među elitu protiv koje je pobuna započeta.

Iako je cilj ostvaren i povučena sramotna uredba prema kojoj su političari de facto unaprijed oslobođeni optužbi za koruptivne radnje, prosvjedi u Rumunjskoj, premda respektabilno masovni, ostavljaju dojam nedefiniranosti. Ne može se jasno razabrati ni tko prosvjeduje, ni protiv koga, ni s kojim ciljem. Može se srušiti i vlada, ali što dalje?

U početku je uvijek pobuna nekolicine. Pobuna prerasta u prosvjed, a iz prosvjeda nastaje pokret. Pokret se transformira u političku snagu. Slijedi politička borba i ostvarenje nekog cilja. Prema ovoj jedinstvenoj formuli, uspjeh nekih masovnih prosvjeda u Hrvatskoj izgleda gotovo nemoguće.

Uza sve ostale specifičnosti – manje stanovništva, manji gradovi i mala mogućnost masovnijih okupljanja – čini se da je u našem slučaju, ipak, presudno to što građani više nemaju motiv. Deprimirani su i snažno zahvaćeni političkim nihilizmom i više ne vjeruju ni u što.

Jeftina politička bižuterija

Ako bi Hrvatska imala snage za artikulirane, suvisle, organizirane prosvjede, onda bi imala snage i za takvu političku opciju. I obrnuto. Zato su u Hrvatskoj gotovo svi prosvjedi, manji ili veći, u organizaciji iracionalnih nacionalističkih skupina ili ljevičarskih prodavača jeftine i beskorisne političke bižuterije.

Ovi nacionalistički posebno su opasni zato što uvijek, prema zakonu spojenih posuda, potaknu one na drugoj strani i ekstremizam u regiji ojača. Na taj su način završena i upropaštena neka okupljanja koja su u početku imala pozitivan karakter i namjeru.

Iako su bili rijetki, masovnih građanskih prosvjeda u Hrvatskoj je bilo. U konačnici ništa nisu promijenili, i to je jedan od glavnih razloga građanske malodušnosti. Legendarni prosvjed za Radio 101 sačuvao je popularnu Stojedinicu, ali političku bahatost, nepravdu, korupciju i pljačku nije ni dotaknuo.

Nedavno masovno okupljanje zbog kurikularne reforme također je ostalo u sjećanju kao jedan lijep, sunčan dan građanskog bunta, nakon čega je reforma ipak zaustavljena, a rastakanje građanskog društva nastavljeno istim tempom.

Dakle, mobilizacija građana u nenasilni, ulični prosvjed ipak je moguća. Ali, bez konkretnog i organiziranog plana, jasne vizije što učiniti nakon prosvjeda, koji bi trebali biti samo impuls sve će biti beskorisno.

Vlastiti probitak i afirmacija

Paušalni i neodređeni pozivi na prosvjede, ponajčešće onih koji u tome vide priliku za vlastiti probitak i afirmaciju, slični su i aktualnim raspravama o ratu. Možda ćemo opet u rat. Doduše, ne znamo ni tko bi ratovao ni protiv koga ni zašto, ali govori se o ratu.

U protekla tri desetljeća itekako smo se mogli uvjeriti da masovna okupljanja bez jasnih i konkretnih ciljeva nemaju nikakav efekt ili prouzroče još gore stanje.

Ideali koji motiviraju okupljene moraju imati racionalno uporište, a to je u Hrvatskoj u ovom trenutku vrlo teško osmisliti, još teže realizirati.

Promjena nabolje moguća je jedino organiziranom, suvislom i konkretnom političkom borbom građanskih, civiliziranih opcija. A, je li to moguće? Kako sada stvari stoje – vrlo teško. Ali, isto je tako teško, gotovo nemoguće, sjetiti se bilo čega boljeg.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera