Jedan grad, dva svijeta

Odrastali smo u istoj zgradi, ali u različitim svjetovima (Al Jazeera)

Piše: Maja Blaževska

“Možete doći po vaš pasoš”, kaže mi glas iz Britanskog konzulata. “Jesam li dobila vizu?”, pitam. “Morate sami proveriti, pasoš je kovertiran”, kaže.

I pored dve britanske vize sa dozvolom za rad i ova nova je nova pobeda.

Beskrajno se radujem svakom novom pečatu u pasošu, svakoj novoj dozvoli za ulazak i život u nekoj zemlji.  Slavila sam čak i bosansku boravišnu dozvolu.

Ali, kako i ne bih. Detetu iz osamdesetih, koje je odrastalo devedesetih u balkanskom šengen getu, teško je bilo zamisliti da putuje. Teško se moglo verovati da se svet može otkriti lično. Ili da se može raditi u drugoj zemlji.

Ni pozdrava ni tuče

Rođena sam u ekstremno segregiranom gradu. Na zapadu Makedonije, 45 kilometara od glavnog grada Skoplja. U gradu sa stotinjak hiljada stanovnika dve zajednice su bile podjednako brojne. Ali, bez da se dovoljno poznaju, živele su u paralelnim univerzumima.

U Tetovu su još u vrtiću bile posebne grupe za Makedonce, posebne za Albance.

U osnovnoj školi, sećam se, bili smo podeljeni po spratovima – makedonske grupe na prvom, albanske na drugom spratu.

Nismo pričali između sebe. Nije bilo pozdrava, ali ni tuče. Nikakvog kontakta. Živeli smo nesvesni da neko drugačiji uopšte postoji pored nas.

Moj nekadašnji urednik na radiostanici u Tetovu gde sam nekada radila, Nebojša, znao se našaliti: “Ne znate pričati između sebe, a ne znate se ni potući.” 

U trećem razredu gimnazije bila sam dežurna sa Armendom. U jednoj kabini, skoro metar na metar, zvonili smo na kraju časova i zaključavali kapiju škole nakon svakog odmora.

Znala sam sve o njemu, o njegovoj mami, tati i sestrama. I on o meni i mojoj porodici. Živio je na trećem, a ja na šestom spratu u istoj  zgradi. Ali do tog dana mi nikada nismo razmenili rečenicu.

To je bio nepisani zakon, kojeg su, verujem, svi poštovali. Mi se, najverovatnije, nikada nismo pitali zašto.

Letos smo se sreli ispred ulaza zgrade u kojoj smo odrasli, u različitim svetovima. “Ovo je moj sinčić”, kaže. “Video sam na fejsu [Facebook] da si sad u Sarajevu. Pa, jesi li se udala, imaš li porodicu?”

Gledam njegovog malog sina i radujem se kako te plave okice posmatraju kako se normalni ljudi ponašaju. Pričaju.

Novi zidovi

Pitaju me kolege da objasnim zadnje snimke koji dolaze iz Makedonije. Snimke nasilja, demonstracije mržnje, kamenje osvete. Ne znam šta da im kažem.

Valjda ih niko nije naučio da se poštuju, čak i kada se ne vole. Valjda niko neće prvi da izbaci glavu iz peska, da pogleda oko sebe i nauči da sluša. Ali i da priča. Da se međusobno razumeju.

Ili su u međuvremenu naučili samo kako se potući.

Hoćemo svet bez granica. Da putujemo i živimo gde nam je volja. Da otkrivamo svet. Radujemo se američkoj, britanskoj vizi i odmoru na Tajlandu.

U isto vreme svaki dan gradimo nove zidove, obeležavamo granice podele. Preko kojih se ne možemo razumeti.

Izvor: Al Jazeera