Jelka sa mirisom uspomena

Iza zidova borbe za egzistenciju svaki ukras gubi smisao (Damir Špehar / Pixsell)

Hodamo po beogradskom predrađu, tražeći rasadnik u kom stanuju jelke, spremne da se privremeno udome, okite, ukrase i zasvetle iza naših prozora u božićnim i novogodišnjim noćima.

Tražim ih jer mi se nikad nisu sviđala plastična drvca na rasklapanje, mada priznajem da su praktičnija u svakom smislu. Oduvek su mi bili važni mirisi. Sa njima ožive uspomene, one iz detinjstva, kad mi u prednovogodišnje jutro u sobi zamirišu smolaste zimzelene iglice ili u neka druga doba lipe u obližnjoj ulici, diskretan parfem moje majke, mirisi proleća ili jeseni, bakine kuhinje, đačke učionice, borove šume i mora.

Nikako ne prihvatam ni odsečene jelke ili borove jer se njihov život žalosno završi čupanjem – najpre iz prirodnog staništa, a posle iz križastih stalaka u kojima provedu nekoliko dana, zaglavljeni zarad privremene praznične radosti. I na kraju završe pored kontejnera.

Zato se male jelke sa korenom u busenu zemlje ili saksiji kod nas pažljivo zalivaju i prskaju raspršenom rosom sve dok se zemlja ispred zgrade ili obližnjem parku ne odmrzne pa da tamo, ponovo posađene, nastave svoje trajanje, sa vrhom ka nebu.

Pre nekoliko godina merili smo kako, uporedo s našim mališanom, raste divno zimzeleno drvce koje je ispred zgrade zasađeno kad je on rukom, propinjući se na prste, mogao da mu dotakne vrh. Neko je taj vrh posle, mučki, slomio, osakativši jelku nedoraslu ljudskoj zlobi i bahatosti. Evo je i danas, raste iz inata i svaka bočna grana joj je vrh.

Lažni sjaj

A što-šta je od tada u našim životima slomljeno, iščupano, presađeno bez korena, osušeno, odbačeno poput jednokratno iskorišćene i nedužne jelke koja traje samo zbog nekoliko dana divljenja i sjaja.

U tom lažnom sjaju živi i prednovogodišnji Beograd čije su ulice i bulevari ovih dana manje-više slika opšte parade šunda i kiča, bez suštinske razlike između prenakićenosti i prigodnog ukrašavanja. Skoro na svakom koraku višak neukusa i manjak smisla za praznično ulepšavanje. Umesto dizajnerske urbane diskrecije – malograđanska raskalošnost u kačenju svega i svačega po ulicama i banderama.

Pod krinkom „turističke Meke“, kakvim Beograd proglašavaju gradski čelnici, prestonica Srbije može se zaodenuti starom izrekom „šta ima u izlogu, nema u dućanu“. Jer, ispod i iza glamuroznih svetlećih ukrasa obitavaju hiljade ljudi slomljenih svakodnevnom borbom za egzistenciju ili protiv bede i siromaštva.

Iza tih zidova svaki ukras, makar i praznični, gubi smisao.

Na ulične električne „kićanke“ potrošeni su milioni i dinara i eura. Beograd je, hvale se zvaničnici u lokalnim medijima, „sinuo najvećim brojem dekorativnih elemenata u istoriji, postavljeno je više od 75 kilometara svetlećih kablova i više od 300.000 lampiona”. Ali, statistika i brojke ne čine šljašteće sijalice i šarenu plastiku lepim. Praznična atmosfera mora imati i malo duše.

‘Bajkoviti Beograd’

Na ulasku u centralnu pešačku zonu – Knez Mihajloviu ulicu, “posađena” je plastična jelka visoka 18 metara za koju se otkrilo kako je, sa ukrasima, lampicama i mašnama, skuplja od 80.000 evra. Kao jedan dvosoban stan u Beogradu!

Za tili čas postala je meta žestoke kritike u javnosti i političke rasprave jer se ispostavilo da košta više nego 20-ak metara visoka prirodna jelka, okićena ispred čuvenog Rokfeler centra u Njujorku.

Takav su “bajkoviti Beograd” (o)smislili njegovi čelnici, zbog svojih predizbornih i inih interesa, a za naš novac. No, toj njihovoj bajci se ne nazire srećan kraj. Dobro je jedino što su, shvativši da im prevara sa papreno naduvanom javnom nabavkom nije prošla i da su uhvaćeni s rukom u našim novčanicima, odlučili da firma koja je dobila tender za ukrašavanje grada – pokloni jelku Beograđanima. Bar tako glasi zvanično saopštenje.

Istina, glamurozno plastično stablo na početku Knez Mihajlove, nema rupu u deblu u koju će neko konačno vrisnuti: “car je go”. Ipak, golotinja se, bilo čija, nikad i nigde ne može dugo sakriti i skrivati, a još manje vazda odevati carevim novim ruhom.

A naša jelka već miriše na uspomene i ima korenje. I ponovo će, kad prođe vreme prazničnih ukrasa, rezodenuta u vlastito zelenilo, rasti sa vrhom ka nebu.

Izvor: Al Jazeera