Jesmo li politički zreli za promjene?

'Hodajmo ulicama Srbije uporno i redovno, gradeći usput međusobno poverenje' (Ustupljeno Al Jazeeri)

26. januar 2019.

Osmi po redu subotnji protest u Beogradu. Dok čekamo da protestna kolona krene, među ljudima oko sebe prepoznam brata svog školskog druga. U onoj gužvi napravim nekako par koraka ka njemu i nakon međusobnog raspitivanja o životnom bilansu pređemo na razlog zašto smo tu, na sred Vasine ulice, usred zime, među hiljadama nepoznatih ljudi. Razgovor teče otprilike ovako – on kaže:

– A, ne! Ja na proteste izlazim isključivo kao građanin, ne bavim se politikom!

– Dobro, a šta ti je cilj? Šta vidiš kao krajnji cilj ovih protesta?

– Da se promeni sistem, da imamo institucije, da se poštuju zakoni!

– Pa zar naš izlazak na ulicu onda nije politički čin? Kako bi moglo drugačije – revolucijom?

– Ne, ne! Nisam za nasilje, nikako!

– Nego kako onda, šta je treća opcija?

– Vidi, ja ove iz opozicije neću da podržim. Bili su na vlasti i dozvolili su da svi iz devedesetih opet dođu na vlast – opozicija je za mene završila priču. Trebaju nam novi, mladi ljudi.

– A-ha, onda su Sergej i pokret građana opcija?

– A, ne! Mani me glumaca i zabavljača, treba nam neko ozbiljan – da zna šta radi.

– Pa ovi iz opozicije imaju iskustva. Osim toga, nisu se onomad priključili masovnom prelasku u SNS, nisu krivično gonjeni, ako su i hapšeni, svi do jednog imaju oslobađajuće presude…

– Sto posto su oslobođeni jer su potplatili sudije, a imali su novac da ih potplate zato što su se nakrali u svoje vreme. Ma svi su isti…

– Okej, onda verovatno ti planiraš da se angažuješ?

– U politiku da uđem?! Ne pada mi na pamet!!!

16. februar 2019.

Jedanaesta subota po redu kako se u pola šest popodne penjem Pop Lukinom ka platou ispred Filozofskog. Za večeras je opozicija najavila organizovanje punktova duž trase kojom će se šetati; na punktovima će građani moći da potpišu „Sporazum sa narodom“ – dokument koji nije pravno obavezujuć već je reč o uzajamnom aktu dobre volje između građana i opozicije, svojevrsnom simboličkom činu koji će proteste učiniti usmerenijim ka cilju, konkretnijim.

Pročitala sam taj dokument na internetu. On je odgovor na zahtev organizatora protesta da se opozicija izjasni o svojim namerama i načinu delovanja u procesu smene aktuelne vlasti. Ni manje ni više od toga. Iako na takav način predstavljen i objašnjen, dokument je ipak izazvao lavinu komentara koje, skoro sve do jednog, odlikuje nedostatak političke kulture. A gde ima neznanja, ima i nesigurnosti koja, pak, u ambijentu u kojem je bavljenje politikom strateški ogađeno (jer se iz provladine propagandne kuhinje na dnevnom nivou narodu serviraju poruke „svi su isti“ i „sve su to žuti lopovi“), vrlo lako sklizne na plodno tle za nastajanje teorija zavere, plasiranja lažnih vesti i stvaranja intriga koje imaju za cilj da izazovu razdor. Toga se najviše bojim. Većina nas koji šetamo, sada već širom Srbije, smo ljudi srednjih i poznijih godina – ako ovo sad propadne, mi više nećemo izlaziti na ulice.

Sa nelagodom se prisećam onog mog razgovora sa poznanikom: te demonstranti su građani, ali ne i politička bića, te takvi apolitični hoće da menjaju sistem, ali ne preko opozicionih stranaka u zemlji koja ima institucionalizovanu političku infrastrukturu; hoće nove ljude – obavezno mlade, ali sa iskustvom, a sami nisu spremni da preuzmu odgovornost i aktivno se uključe u svoj život. Zbunjeni, izmučeni i umorni od višedecenijskog očekivanja da počnu da žive normalno, sumnjaju u svakoga ko se u sadašnjem trenutku usudi da sebe i svoj integritet izloži na milost i nemilost beskrupuloznoj i opasnoj vladajućoj mašineriji. I sad se Sporazumu, koji samo izražava dobru nameru, spočitava što u njemu nema odgovora o rešenju Kosova, pristupanju EU ili na pitanja obespravljenih, invalida, problema sa izvršiteljima, otetih penzija, siromaštva. To jesu važna pitanja, ali da bi se ona rešavala potrebno je prvo uspostaviti pravnu državu i doći do referenduma i slobodnih izbora, a Sporazum sa narodom se odnosi na taj proces. I umesto da se bavimo nejasnoćama koje Sporazum svakako ima  – na primer, kako će se formirati prelazna vlada – ako se bojkotuju izbori, znači da mora da dođe do krize ili…? Ko će da čini prelaznu vladu? Ko će da kontroliše sprovođenje tačaka iz Sporazuma i rad prelazne vlade? – mi energiju trošimo na međusobna prepucavanja, a ne na izgradnju sistema koji će na kraju, ukoliko budemo posvećeni, dati rezultate koje svi priželjkujemo. Sad nije važno što su „i babe, i žabe“ zajedno u Savezu za Srbiju – svi su zajedno zato što u ovom trenutku postoji zajednički cilj, a kad dođe vreme, gospodo draga, izađite na slobodne izbore i glasajte za opciju levu, desnu, koja god da odgovara vašim uverenjima. Dotle moramo da budemo složni i da istrajemo u veličanstvenoj akciji koju smo preduzeli: hodajmo ulicama Srbije uporno i redovno, gradeći usput međusobno poverenje.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera