Piše: Zvonimir Nikolić
Sjećam se vremena kada su gotovo sve informacije dolazile iz samo dva medija. Čini mi se da je čak jedno vrijeme državni Dnevnik na TV-u bio u 20.00, pa su ga poslije pomjerili pola sata ranije. Drugi je bio sarajevsko Oslobođenje u velikom fomatu, što bi rekli, razmotavalo se kao čaršaf. Duduše, bio je i treći izvor, onaj mahalski, ali nije bio baš nešto naročito relevantan i pouzdan.
Ta su dva medija koji su bili redovni u našoj kući. Mi djeca bi svoje informacije sakupljali u Malim novinama pa u Politikinom zabavniku, a mati bi često kupovala i sarajevski sedmičnjak Svijet ili VEN. Kad smo uspjeli dogurati do prvih simpatija, čitali smo uglavnim horoskop a poslije i rubriku „Isljednik je došao“, krimi priče o nepokolebljivom i iznad svega sposobnom inspektoru zvanom „Crkvenjaš“.
I to je bilo to.
Kada smo se malo kasnije zadali u rock muziku, kupovali smo i magazin Džuboks. Ponekad i Start, najčešće zbog duplerice u sredini novina i Tempo zbog sportskih informacija.
A Praktična žena i Burda su bili časopisi koji se se „šerovali“ po komšiluku.
Poslije se pojavila i konkurencija u dnevnim novinama. Osim Oslobođenja, počele su da se štampaju i Večernje novine u duplo manjem formatu od „čaršafa“ i bile su nekako praktične za čitanje. Sjećam se da smo se kod kuće podijelili. Punac kupuje ujutro Oslobođenje a ja Večernje. I onda kada dođem kući sa posla razmijenimo novine pa čitamo svako svoje informacije ali iz drugih novina. A on bi po svoju unuku otišao u vrtić puno ranije, mi je odvedemo oko 8 a on bi po nju otišao već oko 11. I onda bi se oni igrali po parkovima i u neko doba došli kući.
Ja bih se vratio s posla, dodao mu Večernje i zatražio Oslobođenje, a njegov odgovor bi bio uvijek isti:
– Nema!
– Pa kako nema? Jeste li vi kupili Oslobođenje?
– Jesam ali nema…poderala Dada!
– Kako ba poderala svaki dan novine?
– Pa voli da se igra sa njima, ona ih iscijepa na sitne komadiće. Da vidiš samo kako se smije dok ih cijepa?
– Pa dobro što joj dajete današnje? Eno pun balkon starih novina.
– Neće stare!
– Kako ba neće stare, otkud ona zna koje su današnje a koje su stare, ima tri godine ne zna još da čita?
– Neće boga mi, davao joj ja stare a ona plače za današnjim…i šta ću, pustim joj…
Vidio sam da taj razgovor ne vodi ničemu i odustao. Jedina unuka, nije ni čudo da je lud za njom. I podjetinjio čovjek zajedno sa njom.
Promjene potreba
Sada rijetko kupujem novine. Pa čak i zbog smrtovnica, jer je nekako došlo vrijeme da je više moje generacije na zadnjim stranama nego što je generacija moje mame. Sve je danas drugačije. Imam 160 programa na kablovskoj televiziji. Mogu veoma lako da saznam šta se dešava i na kraju Rusije i na Čengić vili.
Postali smo na neki način prepuni informacija. Znamo i kakvom nas hranom truju i čime nas zaprašuju ali znamo i koja hrana liječi rak, koja ne smije da se podgrijava i koja je to hemikalija tako dobra i jeftina da od nje zaziru sve farmaceutske industrije na svijetu. Sve znamo, a opet isto umiremo. Možda mi sa ovih prostora i malo brže od ostalih jer smo preživjeli rat. Pa svako malo pomislimo kako li je na naš organizam djelovao onaj silni stres četiri godine i da li je onaj konzervans kojeg smo jeli zajedno sa keksom iz 1962 godine ostavio neki trag na našoj jetri? I kako li je ona konzerva čuvenog Ikara djelovala na naš probavni sistem kad ni cuke i mace nisu bile nešto plaho oduševljene sa njom?
Kada bi čovjek povjerovao svim tim informacijama koje dobijamo preko raznih medija, prvo bi mu trebala mjesečna plata kao nekom menadžeru Bundes banke da pokupuje sve te ljekovite biljke i supstance, onda bi prestao da jede svu tu GMO ili prskanu hranu i svaki proizvod sa nekakvim E na deklaraciji. I uspješno bi se izliječio od svih bolesti svijeta a vrlo je vjerovatno da bi prije toga umro od gladi i od žeđi. I sve više mi se čini da smo sa onim nekadašnjim manjkom informacija bili puno rahatniji nego što smo sada.
Instant emocije
Normalno je postalo i dio skoro svakodnevnice da pogledaš šta ima novo i na Facebooku, pa staviš tužan smajlić i iskreno nekoliko sekundi saučestvuješ u bolu na neku ružnu vijest i tragediju, opališ R.I.P. kao status za nekog poznanika ili prijatelja i već u sljedećem postu lajkaš neki dobar vic ili stavljaš smajlija koji se grohotom smije zbog neke skrivene kamere a onda slijedi ljutiti smajli kada mi nešto šuknu navijači protivničkog kluba iz Sarajeva. Pet različitih emocija i to sve u 60 sekundi…
I zato je sasvim normalno da smo oguglali na sve loše vijesti. Oguglali smo mi i na dobre. Nismo nekako ni naviknuti na njih. Jer prvo nismo sigurni jesu li uopšte istinite ( čim su dobre) a ako se utvrdi za ipak jesu, pokušaćemo na brzinu što više puta podijeliti taj status za nešto pozitivno.
Do prve sljedeće loše. A ona će svakako brzo.
Zato se svi toliko i ibretimo zbog toplih dana ovog aprila. Jer jako brzo će doći sljedeća vijest. Puno gora od jučerašnjih 27 stepeni.
Iz sadašnje perspektive mi je žao što sam se svojevremeno ljutio na punca zbog pocijepanih novina. Tek sad sam shvatio da dječiji osmijeh moje unuke ili mog unuka nema cijenu i da vrijedi puno više od jednih (pocijepanih) novina. Pa čak i kompletnog tiraža.
Izvor: Al Jazeera