Kad bi Paljo bio car

Od višedecenijskog teškog rada ogrubjele ruke Ane Havran, vješto i lagano mijese tijesto. (Al Jazeera)

Piše: Gordana Momčilović

“…jer ne onaj ko je u raskoši sagoreo, već onaj koji je stvarao i stvorio, može reći da je živeo!” (Pavol Országh Hviezdoslav)

Godina je 1770. Mesto: prostrana ravnica između Save i Dunava, od prastarih vremena pozornica ratnih pohoda – vetrovita, močvarna, negostoljubiva, narodom opustela vojna krajina. U toku je naseljavanje Slovaka, skoro doseljenih iz zvonenske i turčanske županije u Selenču. Svako malo zaglavi se točak zaprežnih kola u glib, noge tonu u blato, ali se gura dalje – kao evangelici nepoželjni u Ugarskoj, preci mojih prijatelja i komšija Slovaka tokom druge polovine 18.veka počinju da grade Staru Pazovu zajedno sa Srbima naseljenim iz ličke Korenice, sa ciljem da kao graničari štite Habzburšku monarhiju od Otomanskog carstva.

„Jezik jeste svest naroda, jeste njegov duh u svojoj najvišoj pojavnoj formi, jeste čarobno moćna veza koja povezuje dete i majku, brata sa bratom, porodicu sa porodicom, a sve ih zajedno spaja u narod.“ (Pavel Josef Šafařík)

Oživljavanje staropazovačke slovačke zajednice

Godina je 1953. Mesto: Stara Pazova, u prostranoj, plodnoj ravnici nastaloj isušivanjem močvara – i dalje vetrovitoj, ali gostoljubivoj; u Vojvodini, u kojoj je zemlja crnica, otežala pod teretom zlatnih i zlata vrednih pšenice, kukuruza i suncokreta, najbolji mogući temelj za izgradnju bratstva i jedinstva. U toku je doseljavanje (sa dobrom namerom, a neki bi u kontekstu tog vremena rekli i „po direktivi“) nekoliko Slovakinja i Slovaka iz drugih vojvođanskih mesta sa pretežno slovačkim stanovništvom, sa ciljem da zatvorenu, sebi okrenutu staropazovačku slovačku zajednicu ožive. Tako je i mlada, energična, talentovana za igru i pesmu, Juliana (tada Pavlová, a danas Materáková), došla iz Kisača u Staru Pazovu da bude učiteljica, ali pre svega da bude pokretačka snaga za neophodne promene: „Dočekala me je, meni do tad nepoznata situacija u kojoj su žene unutar slovačke zajednice bile tretirane kao građani drugog reda, sa lošim higijenskim i zdravstvenim navikama; to nije bilo tako ni u jednom od ostalih slovačkih naselja u Vojvojdini! Čekao nas je mukotrpan posao edukacije – organizovali smo predavanja u svim delovima Stare Pazove gde su bili nastanjeni Slovaci, a išli smo i po kućama. Osim toga, veliki problem su predstavljali brakovi između veoma bliskih srodnika, sklapani da bi ono malo zemlje što su imali ostalo u porodici – rađala su se deca ometena u razvoju i sa fizičkim deformitetima, tako da smo narednih godina insistirali da se pazovački Slovaci, ukoliko žele da im bračni partner bude takođe iz slovačke manjinske zajednice, žene i udaju iz drugih vojvođanskih mesta.“

Pokrenula je Julijana Slovake, ali i Staropazovčane: zaraznim entuzijazmom, predanim radom u folklornim grupama podržanim raskošnim talentom za igranje, pevanje i glumu, postavila je visoke standarde u kategoriji lokalnog aktivizma: „Ništa nam nije bilo teško! Ideje da se deci stvore uslovi za kvalitetno provođenje slobodnog vremena, da se čuva slovačka tradicija kroz narodne igre i pesme, da književne večeri i pozorišne predstave budu tema o kojoj se priča, nadjačale su sve realne poteškoće sa kojima smo se sretali“.

Pazovački Slovaci su vremenom ustanovili specifičan jezik koji sadrži srbizme i neke turcizme izgovarane tako da po zvučnosti liče na slovački, zatim neke detalje na nošnji – ukrašavanje štrikanih čarapa i panćuški (obuća na slici, prim.aut.), način na koji udate žene nose maramu, način na koji tri ili četiri suknje koje nose jedne preko drugih, oko struka „podebljavaju“, tako da mogu dlanove da oslone na njih kada stave ruke na kukove; priprema nekih poslastica je jedinstvena.

Nadlacke sa sirom

Iz tih „nepravilnosti“ koje su specifične u odnosu i na maticu i druga slovačka mesta u Vojvodini, razvio se svojevrsni brend koji je opšte prihvaćen – reč je o prefiksu pazovski koji se danas nalazi uz slovački jezik kojim se ovde govori, uz nošnju koja se ovde nosi, uz kifle koje se ovde mese i koje, verujte, ukusom prevazilaze sve kifle na svetu.

Ali, da su samo kifle…

Razgovaraju Paljo i Jano:

„Šta bi ti, Paljo, jeo kad bi bio car?“

„Ja bih jeo nadlacke sa sirom! A ti, Jano?“

„Ja onda ne biništa…“

„A što?!“

„Pa kad si ti ono najbolje pojeo.“

Godina je 2017. Mesto: Stara Pazova, u kuhinji gostoljubive slovačke kuće. Od višedecenijskog teškog rada ogrubele ruke, vešto i lagano mese testo. Ana Havran ne zna koliko je od svog života na njivi ostavila, koliko je kifli, štrudli, nadlacki, u životu umesila. Osim toga, kao i mnoge Slovakinje, godinama je radila u Beogradu kao kućna pomoćnica – u Mihizovoj i porodici Miće Popovića. Vredna, pametna, dostojanstvena žena.

Jak miris svežeg kvasca ispunjava toplu kuhinju, testo se ne opire mekom dodiru: „Ja sam od svekrve naučila da pravim nadlacke. Udala sam se mlada, sa 16 i po godina, i sve sam morala da je slušam… tako je nekad bilo“. Dok Ana čašom „vadi“ nadlacke iz oklagijom razvučenog testa, njena rođaka iz Pivnica, Ana Bađura, objašnjava da se pivničke nadlacke kuvaju na pari, dok je pazovački način pripreme jedinstven: narasle nadlacke se spuštaju na vrelo ulje u obavezno tučani tiganj, i odmah zaliju čašom vode. Tiganj se poklopi i ne sme se skidati poklopac dok ne budu gotove – pri dnu zapečene, iznad skuvane, nadlacke se posipaju po želji sa sirom, orasima, makom, rogačem… Divan kontrast vazdušastog testa i hrskave donje korice, sa slanim ili slatkim prelivima, uz čašu jednostavne, autohtone „slankamenke“ iz sopstvenih vinograda – svu raznolikost i pitomost vojvođanskog života oslikava jedan ovakav obrok. Na žalost, vojvođanskog života  koji polako nestaje.

Izvor: Al Jazeera