Rade Šerbedžija ponovno je postao vijest. Ponavlja se to redovno, evo već 25 godina, da Šerbedžija u Hrvatskoj postane vijest. I to u rubrici Politika, ne Kultura. Usprkos zavidnoj glumačkoj karijeri, ne samo na području bivše Jugoslavije, nego i u inozemstvu, takva ga je sudbina snašla. Nije da dijelom i sam nije kriv za nju.
Mogao je šutjeti.
Mogao je šutjeti još tamo početkom devedesetih, kada su ga kao “izdajnika” pljuvali na zagrebačkim ulicama i pucali na njega po beogradskim restoranima, ali nije.
Mogao je šutjeti kada je započinjao rat u Hrvatskoj, ali nije.
Mogao je šutjeti kad se rat rasplamsavao po Bosni i Hercegovini, ali opet nije.
Mogao je šutjeti i na beogradskim trgovima kada se demonstriralo protiv rata, ali to mu nije padalo na pamet.
Mogao je šutjeti i kada je s familijom i s tri vrećice kao najnagrađivaniji jugoslavenski glumac otišao najprije u Ljubljanu, pa poslije u London, ali je uporno govorio.
Svašta je mogao, a nije
Svašta je mogao tih godina Šerbedžija. Mogao je toliko glasno šutjeti i dati se svrstati u neki od nacionalnih torova. Bilo bi mu, sasvim sigurno, tih godina bolje. O, da, puno bolje. Ali nije.
Svašta je mogao, osim ostati.
Ostati se nije dalo. Nije se moglo. Moralo se otići. S one tri vrećice.
Šerbedžija je uporno, konstantno, iz godine u godinu, govorio isključivo o jednoj stvari – miru.
Nikome ni dlaku nije skinuo s glave, nikoga nije uvrijedio, udario, nikoga nije zatočio, silovao, strijeljao, zaklao. Niti je druge poticao da to čine.
Ništa od toga Šerbedžija nije napravio.
Zato je Šerbedžija i danas vijest u visokotiražnim tabloidnim novinama, u rubrici Politika. Šerbedžija ga nam dođe kao neki podsjetnik na nas same, na ono što smo jedni drugima radili devedesetih. Na sve one logore, silovanja, strijeljanja.
Nad svime onime što smo sami sebi napravili Šerbedžija nam lebdi kao nekakav duh koji podsjeća. Crv koji grize našu savjest.
Tako je bilo i ovaj put.
Poslovično netočni beogradski tabloidi prenijeli su njegovu navodnu izjavu s predstavljanja knjige pjesama Stranac “da nije slučajno da su svi ti najveći ratnici, takozvani heroji koji su završili u Haagu, zapravo kriminalci”.
‘Tko je taj?’
Nije dugo trebalo, tek koji sat, da vijest prenesena optičkom mrežom preko Bajakova završi u hrvatskim medijima.
“Opet ovaj nešto hoće”, rekao je vazda užurbani urednik i naložio mlađem punoljetniku da prenese ono objavljeno na srpskom pandanu.
“Tko je taj?”, upitao je neupućeni novinar koji je još punio pelene kada je Šerbedžija hvatao onaj avion za London.
“Ne pitaj, nego brzo objavljuj! Moramo biti prvi”, odgovor je bio više nego jasan.
I tako Šerbedžija postade opet vijest. I to na državnoj razini.
Na portale je reagiralo ni manje ni više nego Ministarstvo branitelja RH, i to kao tijelo koje “ima obvezu čuvati vrijednosti i stečevine pravednog, legitimnog, obrambenog i osloboditeljskog Domovinskog rata na ponos hrvatskih branitelja, ratnih stradalnika i svih građana Republike Hrvatske”. Najoštrije su osudili Šerbedžijinu izjavu, nazvavši je “krajnje neprimjerenom i neutemeljenom”.
Odmah potom javilo se nekoliko marginalnih braniteljskih stranaka i udruga osnovanih valjda upravo za ovu prigodu. Hrvatska braniteljska pučka stranka, Hrvatska mreža domoljuba, Udruga Gavran, Hrvatski klub, Udruga udovica hrvatskih branitelja zatražili su od policije da izreče “zabranu održavanja predstave gospodina Rade Šerbedžije u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu zakazane za 22. prosinca 2016., a zbog ozbiljne ugroze sigurnosti prouzročene revoltom branitelja i njihovih udruga uzrokovanog javnim istupanjem gospodina Šerbedžije”, pa još dodali da se pokrene kazneni postupak protiv njega i da mu se zabrani javno djelovanje na području Hrvatske od najmanje pet godina.
Javni linč
O upućenosti instrumentaliziranih stranaka i udruga dovoljno govori samo jedna činjenica. Neće Šerbedžija u Lisinskom održati predstavu, nego koncert, ali teško je očekivati osjećaj za takve finese od onih koji Lisinski zaobilaze kao kugu u srednjem vijeku.
Javni linč je krenuo, Šerbedžija je opet vijest.
Javio se i prozvani. Objasnio je da godinama ne čita takve medije, ali da je priča došla do njega i da želi demantirati što mu je stavljeno u usta. Novinarima je poslao transkript što je zapravo rekao: “Mnogi kriminalci pušteni su iz zatvora da bi se borili u tim groznim ratovima na području bivše Jugoslavije.”
(Sitna digresija: svojevremeno je sam ministar policije RH komentirajući puštanje kriminalaca iz zatvora, glavom i bradom, rekao da se “rat ne može dobiti s časnim sestrama”.)
Ništa od toga nije mu pomoglo. Pokušao je u utorak iz beogradskog studija jedne televizije pojasniti o čemu se radi: “Prije svega – ja, ne samo ja, nego mnogi na ovim prostorima, smo dežurne teme, kada je situacija izbora ili bilo kakvih drugih političkih događanja. (…) Zapravo mi se o tome ne govori”, kazao je Šerbedžija.
Ali, avaj, ni to nije bilo dosta, pa su od njega tražili da objasni tko je u ratu bio agresor, a tko žrtva. Evo što je odgovorio: “Ne mogu govoriti o tome, jer bilo koja moja riječ – a ja nisam ni politički analitičar ni sociolog niti političar, da bih trebao to komentirati… Ne želim govoriti o tome uopće”, jasno je opet kazao Šerbedžija.
Onda ga je dočekalo pitanje iz zagrebačkog studija, odakle mu je rečeno da bi ga, da imaju priliku, ministar i udruge “vrlo vjerojatno” upitali: “Tko je ratu bio agresor, a tko žrtva?”
E tu je Šerbedžija puknuo. Možda prvi put nije želio biti vijest iz nijedne rubrike, iskreno nije želio i nije izdržao, jer je pametno prepoznao što mu se sprema: “Hoćete li vi mene ostaviti na miru, čovječe, ne želim o tim stvarima govoriti! Da se sad dignem iz studija? Rekao sam već – to nije istina što su citirali žutu štampu, ja takve stvari nisam rekao! Imate li neko drugo pitanje?”, kazao je glumac.
Urednik ga nije imao.
Dobio je vijest. Podigao gledanost televizije. Povećao čitanost portala.
Opet je Šerbedžija postao vijest. I kad govori, i kad šuti.
Sam je kriv, je li tako?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera