Piše: Marin Veršić
Bilo nam je, mislim, 15 godina. Ljeto ‘96 ću pamtiti po plasmanu hrvatske nogometne reprezentacije u četvrtfinale Eura i po tome da sam prvi puta išao na more kod prijatelja, a ne s roditeljima. Edin i ja smo bili u Crikvenici na njegovoj vikendici. Bilo je puno kupanja, koja partija tenisa, a tu i tamo nešto što s ovim odmakom od 20 godina, gledam kao na glupost koja je nekoga mogla stajati života.
Za Edina naime, bio bi eufemizam reći da je bio „živahno dijete“. Ne, Edin je bio za sport, ali i za mnoge stvari koje nisu radili drugi. Tako ste ga mogli i sresti na Trgu bana Jelačića da na rolama preskače kante za smeće, ali i da skače na moru s litice od kakvih 12 metara. To vam je otprilike kao s krova kuće četverokatnice. Došli bi mi na tu liticu, Edin bi par puta skočio, a onda privukao i znatiželju običnih kupača. Jedan momak, stariji od nas, nabildani, došao je vidjeti što radimo. Edin mu pokaže otkuda će skočiti.
„Što tu? Otuda nećeš skočiti“, veli nabildani.
Edin i ja smo se smijali. Naime, obojica smo znali da će to napraviti bez problema koliko god puta hoće. Zapravo, da sam bio pametan, mogao sam možda postati Edinov menadžer, vabiti ljude da ga gledaju kako skače, kladiti se, za neku minimalnu naknadu, da nam daju za sladoled. No tako dosjetljiv, tada nisam bio.
Edin se pripremi tako i hop… Pada… I na noge – pljus! Isti tren bi izronio, sve je svaki put bilo u redu.
Izbrusio je tu vještinu Edo, do te mjere da je nakon nekog vremena, počeo nositi japanke, kada je shvatio da ga bole tabani na nogama, od onog djelića sekunde kada bi stopalama rasparao napetu morsku površinu i uronio nekoliko metara ispod pjene. I izronio bi svaki put.
Shvaćate li kakav je to pad od kojeg vas bole tabani na stopalima? E, sad zamislite kako to izgleda profesionalnim skakačima, ne ovim olimpijskima, nego onima što ih gledate da skaču s litica od jedno 30-ak metara. Na glavu.
Ako ruke ne uspiju postaviti na način da prvo njima uđu u vodu i tako pripreme ulazak cijeloga tijela, prvenstveno glave, udarac u površinu, može biti itekako koban.
Kako sam upoznao Andreja
Prošle godine, bio sam u Mostaru pratiti skokove sa Staroga mosta. Doznao sam tako da ti momci, nakon skoka u stilu „lasta“, znaju i po nekoliko dana kasnije, pljuvati krv iz pluća. Toliko je jak taj udarac pri ulasku u hladnu Neretvu.
Kako na Al Jazeeri uvijek u pričama pokušavamo napraviti da bude regionalno zanimljivije, nakon što je taj momak skočio i izronio, otišao javiti se majci i ocu, prišao sam mu.
„Andrej, drago mi je“, kaže momak, nešto viši od mene, veseljak po prirodi, nekog blagog osmijeha, ali onako malo, kao da ga je netko udario što bi se reklo, mokrom krpom po glavi.
I govorio je kako ide na sva natjecanja u skokovima, pa je tako skakao i u Zvorniku. Majka ga je oduvijek podržavala. I uzeo sam i njezinu izjavu. Bila je sretna što je i te, prošle godine, skakao.
Putujem na more prije tri dana i čujem kako i dalje tragaju za tijelom Slovenca. I sjetim se – čekaj, pa ja sam imao nekog Slovenca u prošlogodišnjem prilogu iz Mostara. Ne, ma nije, ne može to biti on!
Obitelj najavljuje tužbu protiv organizatora.
Nekoliko dana kasnije, čujem vijest, pronašli su nesretnika. Andrej Beuc mu je ime. Nije mi vrag dao mira. Pitam tražilicu „Andrej Beuc“, kliknem na fotografije – i… On je. Nema ga više.
Odvratna je ta spoznaja kad shvatite da netko s kime ste razgovarali, da je ta izjava još živa u bespuću interneta, a da toga čovjeka, više nema. A ona majka koja ga je toliko podržavala, sada najavljuje tužbu organizatora skokova s Mosta kralja Aleksandra Karađorđevića.
Težak je život majki, znate i sami. Vole svoju djecu, žele ih zaštititi, ali znaju da koliko god se trudile, da će njihova djeca uvijek na kraju odlučivati po svome.
Tako recimo, znam da bi Mirko Filipović – Cro Cop, bio u pitanju Ultimate Fight ili K1, nakon svake svoje borbe, zvao čim bi se dočepao mobitela majku i suprugu. Kaže tako Mirko nakon jednog meča: „E mama, gotovo je. Sve je u redu. Nokautirao sam ga“.
Pozdravi ju, zatim se okrene treneru i pomalo kroz smijeh veli: „Majka mi plače ko’ ljuta godina!“
Kako i ne bi Mirko dragi, svaki tip s kojim ideš u ring, može ti zadati fatalni udarac, sigurno da će ti od sreće plakati majka kad zna da svaki put kada uđeš na borilište, iz njega te mogu iznijeti…
Pravna bitka majke
Majka Andreja Beuca, pokušat će dobiti pravnu bitku s organizatorom koji je dao njezinom sinu papir na kojemu piše da se natječe na vlastitu odgovornost. On ga je, kao i bezbroj puta prije, potpisao. I tu nastaje problem.
Vidite, kada gledate Kolumbijca Orlanda Duquea kako skače s litice u svjetskoj ligi koju sponzorira jedno globalno poznato energetsko piće, u radijusu od nekih 10 metara gdje će skočiti, imate dva ronioca koji ga gledaju kada uroni. Ali taj organizator ne snosi odgovornost da će mu spasiti život, ako nešto pođe po zlu. Natjecateljev život, u njegovim je vlastitim rukama. Na skakaču je da, ako je sve u redu, kada izroni – samo pokaže palac gore.
Andrejev skok u smrt nisam htio vidjeti, ali Youtube kanal mi ga je slučajno preporučio prije četiri dana. Pogledao sam ga, a da tada nisam ni znao da gledam čovjeka koji na kraju tog jednominutnog videozapisa, umire. I tada sam se sjetio da su neke kolege u prolazu pola sata ranije u redakciji, komentirali nešto kao: „Jesi vidio onaj skok tipa u Zvorniku? Meni je ono katastrofa da nitko nije skočio da mu pomogne…“
Jesu li mogli brže reagirati, jesu li ronioci mogli biti bolje postavljeni, već spremni u rijeci? Neki naslovi novinskih članaka impliciraju da ga je nešto možda i poteglo na dno. Na snimci se vidi da je Andrej izronio, i digao ruku. Što se zatim dogodilo, je li mu pozlilo od udarca u vodu, do te mjere da je izgubio svijest? Ne znam.
Znam da su ga kasnije tražili dugo, danima, jer je Drina bila jako mutna. I da bi možda obdukcijom njegova tijela mogli odgovoriti na pitanje je li bilo traume glave prije utapanja. I da je Andrej, potpisao papir na temelju kojega se s organizatora može skinuti odgovornost za njegovu smrt.
Andrej je bio profesionalni padobranac. A ja vam se, eto, bojim visine. Razlog zašto se s one litice u Crikvenici otkuda je Edin skakao s 15 godina, nisam usudio nikada odraziti.
Znam mnoge majstore ekstremnih sportova, ali znam i da ako idem na klizanje, također kližem na vlastitu odgovornost.
Isto tako znam da snowboardam na vlastitu odgovornost i da mi to piše na ski karti. I znam da nije ekstremno ako odem sa strane staze, dok god mi je vidljivost dobra. I odgovorno obećajem svojoj majci, da ću za slijedeću sezonu kupiti kacigu.
Andrejeva majka pokojnom sinu može samo obećati da će se boriti i dokazati da su ga mogli spasiti. Nažalost nisu, a njega više nema.
Počivaj u miru, Andrej!
Izvor: Al Jazeera