Nedavno se na Facebooku pojavila fotografija satiričnog sadržaja na kojoj dvije sljedbenice najstarijeg zanata, na svom radnom mjestu na ulici, krate vrijeme razgovorom. Zima je, kriza je, nema mušterija.
“Šta misliš da se učlanimo u neku stranku?”, pita ona iskusnija i poduzetnija.
“Ma, ne bih ja, mene je sramota i ovo što radimo”, odgovora druga.
Stranke i politika u Bosni i Hercegovini su već toliko kontaminirani da polagano ulazimo u fazu kad više niko neće htjeti raditi za dobrobit naroda i građana. Mislim, niko normalan i sa referencama jer takve ni politika neće, ali će uvijek biti stranačkih aktivista koji su spremni prihvatiti funkcije i poslove kojima nisu dorasli. Ni po obrazovanju, ni po iskustvu i organizacijskim sposobnostima ili drugim kvalitetima, osim što su se našli “u pravo vrijeme na pravom mjestu” i što nikog boljeg u stranci nema.
Slučaj Sanele Ćenanović, novoizabrane ministrice obrazovanja u Unsko-sanskom kantonu, i “raskošna i osebujna biografija” (curriculum vitae) koja je, kao i sve drugo, dospjela na društvene mreže, možda je najbolji pokazatelj da je “stranačka kadrovska baza” već odavno potrošena. Ne samo za raznorazne ministre i zamjenike, već i za direktore javnih ustanova i poduzeća, što je, kudikamo, veći problem.
Zakazao ljudski faktor
U Sarajevu, naprimjer, u 21. vijeku nema vode. U državi koja je po tom resursu najbogatija u svijetu.
Ili pogledajte javni prijevoz (kako je moguće da posluju sa gubitkom kad su skoro skuplji od taksista), elektrodistribuciju (koliko ljudi, 100 godina nakon Tesle i Edisona, žive i umiru bez struje), komunalna i javna poduzeća koja se bave proizvodnjom i prometom toplotne energije (20 godina od rata, u Zenici, Tuzli i ko zna gdje, građani se smrzavaju u svojim stanovima)…
Svakom je jasno da je u pitanju ljudski faktor. Stranački uhljebi jednostavno ne znaju raditi taj posao, a liderima stranaka ne pada na pamet da angažuju nekog stručnjaka jer se moraju odužiti onim koji su ih doveli u tu poziciju. Ako Bog da, i opet će.
Da ne govorimo o obrazovanju, zdravstvu ili javnoj sigurnosti jer su posljedice nekako prikrivene i ne vide se odmah, ali će se pokazati onda kad nove generacije “dođu na red” da vode privredu ili državu. Možda nismo ni svjesni razornih posljedica negativne selekcije i stranačke kadrovske politike u kojoj je važnije da je “naš” (aktivista, član, rođak, prijatelj, donator) nego da zna raditi posao od kojeg ovisi kako ćemo se grijati, hoće li biti vode i struje, kako ćemo ići na posao, kako će se mladi obrazovati ili uključiti u nove procese, kako se liječiti i kako sačuvati glavu na nemirnim ulicama.
Ukradi i podijeli vrhu stranke
I ne samo to… Mnogi su se često pitali šta u politici rade ljudi poput Esada Radeljaša i njemu slični? Sad kad je u toku sudski proces u vezi preprodaje općinskog zemljišta u sarajevskom naselju Nedžarići, postaje jasno koja je njegova uloga: on će, koruptivnim radnjama, ukrasti javni novac i podijeliti ga sa stranačkom vrhuškom, što ilustrativno govori da negativna selekcija nije samo proizvod loše kadrovske baze, već se svjesnoplanski postavljaju ljudi za “prljave poslove” koji će biti upotrebljeni, potrošeni i odbačeni.
Znači, ljudi bez ikakvih referenci, pogotovo moralnih, i na takav način dolaze na rukovodeća mjesta.
Ono što je tragikomično i što žali inteligenciju građana su obrazloženja stranaka o “predloženom kandidatu”. Kao iz onog starog vica o Muji kad su ga primali u Savez komunista i dobro mu “uljepšali” biografiju (dobar drug, vrijedan radnik, pošten i moralan), a kad su ga isključili, jer je “sve suprotno”, on je tražio da mu još jednom pročitaju karakteristike.
“Dobro, i šta sad?”, upitali su, nakon toga.
“Ništa”, odgovorio je Mujo. “Samo da vidite šta ste vi, za kratko vrijeme, od mene napravili!”
Dati šansu najboljima
I danas se kao reference uzima nešto što s tim nema neke veze.
Milorad Dodik, predsjednik stranke SNSD, za svog stranačkog kandidata za načelnika Srebrenice rekao je da mu je “glavna referenca” to što je sin palog borca.
Ili, ako je korektno prenesen razgovor (koji su objavili neki portali) između Sebije Izetbegović, u vrijeme kada je postala direktorica UKCS-a, i dr Senke Mesihović Dinarević, koja je “prinuđena da ga napusti”, onda smo dobili još jednu čudnu “referencu”. Navodno, Sebija Izetbegović je upitala svoju kolegicu “da li ona zna ko je njen muž”?
Curriculum vitae je jedino civilizacijsko dostignuće na osnovu kojeg se biraju kandidati za rukovodeća mjesta u javnom i realnom sektoru. Čak i na “političke funkcije” jer nije svejedno ko će biti ministri, zamjenici, pomoćnici ili direktori direktorata.
Voditi komplikovane sisteme koji bitno utiču na kvalitet i standard života građana, ali i zaposlenih u njima, nije jednostavno. Zato to moraju raditi najbolji. Oni koji znaju šta je suština i kako se radi taj posao.
U suprotnom, svi će otići “trbuhom za kruhom”.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera