Kako bi se slijepi stranci snašli u Sarajevu?

Kako bi se svi ti slijepi ljudi snašli u neuslovima i nesistemu ove zemlje!? (AP)

Čitam neki dan, kako organizacije slijepih u jednoj skandinavskoj zemlji muku muče sa nadležnima, jer potonji ne žele odmah pristupiti procesu prilagođavanja rukohvata u vozilima javnog prijevoza, a rukohvati su neadekvatni, budući da im boja nije do te mjere upečatljiva da je osobe sa neznatnim ostacima vida mogu primijetiti.

Prije dva dana, piše mi prijateljica iz Amerike (slijepa) kako je baš poludjela, jer joj je taksi, koji ju je trebao odvesti na neki party, kasnio “zamisli, sedam minuta”!

Prijatelj iz Engleske se izvinjava što se nije javio u dogovoreno vrijeme i navodi kao razlog nejavljanja činjenicu da su ga posjetili ljudi iz neke, ne znam kako se tačno zove, službe, proveli u njegovoj kući nekoliko sati tokom kojih su pomno zabilježili sve nedostatke i u dogovoru s njim odlučili u rekordnom roku pristupiti prilagođavanju njegovog životnog prostora, s ciljem da teret invaliditeta koji on ima svedu na minimum i da mu omoguće lagodan, samostalan život.

Puna razumijevanja za njen problem, a u bosanskom stilu, psujem neodgovornog taksistu u Americi, čijim je nemarom moja prijateljica zakasnila na party, izražavam zabrinutost izazvanu nepristupačnošću životnog okruženja mog prijatelja… i sama sebi govorim kako sam krajnje, užasno neiskrena, ali kako u datom momentu ne bi trebalo reagovati drugačije. Posljednjim atomima snage i volje, hvatam neprimjetni rukohvat vlastite savjesti i govorim sebi da nije moja krivica to što sam malodušna, da nisam ja kriva što mi iz perspektive slijepe građanke ove zemlje, većina njihovih problema izgleda smiješno, zanemarivo, trivijalno.

Neuslovi i nesistem

Čitam, slušam, nudim prihvatljive komentare i mislim, Bože, kako bi se svi ti slijepi ljudi snašli u neuslovima i nesistemu ove zemlje!? Kako bi reagovali na činjenicu da je javni gradski prijevoz u rasulu, da rukohvati u vozilima javnog gradskog prijevoza, ne samo da nisu primjetni, već ih često i nema, da na povratku kući, često ne smijem misliti ni o čemu, budući da moram pomno i koncentrisano brojati stanice, (jer zvučne najave ne postoje), kako mi se ne bi desilo da se nađem izgubljena u nekom naselju u kojem ranije sama nikada nisam bila; kako bi se osjećali da im taksista, nakon što je zakasnio deset minuta, kada već sjednu u auto napravi užasnu scenu zbog činjenice da njihovo odredište nije dovoljno daleko, a njemu se na tako kratkim relacijama ne isplati voziti; šta bi učinili da im, dok bezbrižno piju popodnevnu kafu u omiljenom kafiću, neki dripac, recimo,  ukrade bijeli štap? Kako bi reagovali da im, na pješačkom prelazu, bijeli štap bude slomljen pod točkom automobila nekog vozača, koji je, eto, baš u tom trenutku, pričao na mobilni sa ženom, pa nije primijetio ni pješački prelaz, ni slijepu osobu na pješačkom prelazu, niti mu je za oko zapao bijeli štap? Šta bi rekli da im neka, ne znam kako se tačno zove, služba, umjesto ponude za posao, uruči motornu pilu i pritom se još javno pohvali vlastitom humanošću?

I dok sva ova događanja, svakodnevno bivstvovanje slijepih osoba u ovoj zemlji uokviruju beskrajno primjetnim bojama haosa i paradoksa, a slijepe osobe u ovoj zemlji i dalje ne pokazuju znakove predaje i povlačenja, negdje drugdje, ne suviše daleko odavde, neke druge slijepe osobe i dalje imaju pravo i mogućnost da se nerviraju jer im “zamisli, sedam minuta” kasni taksi, jer im se grijanje ne pali na daljinski, jer bijeli štap koji im još niko nije ukrao, nisu uspjeli zamijeniti nakon šest mjeseci korištenja.

I da! Nije da sam ponosna na to i nije da se hvalim, ali dragi moji slijepi u normalnom svijetu, ja i ljudi poput mene bismo u vašim zemljama bili sposobniji i od vaših građana bez invaliditeta, a vi, (s)lijepi moji, da ovdje dođete, barem i na sedam minuta, vi biste, brate, bili pravi slijepci!!!

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera