Kako je Grabar-Kitarović disciplinirala kičmu

„Od mora do mora“, cvrkuće predsjednica, „imat ćemo Uspravnicu!“, piše autor (EPA)

Nije lako predsjednici Hrvatske!

Em je nerviraju ovi nezahvalni podanici koji ništa ne razumiju, em joj stalno guraju neki dodatno posao pa mora trčati od nemila do nedraga od Varšave do Amerike, em još u isto vrijeme studira pa mora na predavanja, em se bavi lektirom sina osnovnoškolca, em je tu kćer tinejdžerka koja se bavi umjetničkim klizanjem…

Ma svašta se Kolindi Grabar Kitarović natovarilo na kičmu otkad je na molbu hrvatskog naroda preuzela povjerenu joj funkciju. Nije čudno da je pokleknula pod tim tovarom. Ni stameniji od nje ne bi izdržali taj žestok svakodnevni tempo od jutra do mraka.

Bilo je zapravo pitanje dana kad će pokleknuti upravo tamo gdje je najtanja. Na kičmi. Potužila se, naime, Kolinda Grabar Kitarović prije par dana da već duže vrijeme trpi prilično jake bolove u ramenu i ruci.

‘Da vas nije Trump potkačio?’

Odmah je zaprepaštenom novinarskom svijetu nenaviklom da se predsjednica jada, objasnila o čemu se radi. „Hernija diska“, kroz zube je promrsila svijajući kičmu udesno, kako bi barem malo umanjila bol, „ali nastojat ću to riješiti konzervativnom terapijom“.

Tek na to su se politički žurnalisti uznervozili nenavikli još od Tuđmanove bolesti na medicinske izraze. Što to, pobogu, znači? Konzervativna terapija hernije diska, pogledavali su uplašeno jedan drugoga. Opet je predsjednica bila brza: “Malo ću se odmoriti i usporiti”.

Dodatno ih je smirila, ispričavši da duže vremena ima problema s kičmom i da se već oporavila od jedne hernije diska koja ju je mučila u lumbalnom dijelu kralježnice.

„Pa kako, zašto, otkud to…“, nisu se dali novinari. „Da se niste ozlijedili dok su vas mučki s leđa izgurali prema Donaldu Trumpu na onom skupu? Da vas nije Trump, kao onog Crnogorca, negdje usput potkačio?“, redala su se pitanja jedno za drugim.

„Ne“, sad već s vidljivim grčem na licu zamolila je najvišeg među njima da se osloni koju sekundu.

„Najteže mi je sjedenje na Fakultetu političkih znanosti na predavanjima navečer, u onim drvenim stolicama”, rekla je, predvidjevši da će joj trebati vjerojatno dva mjeseca za oporavak.

„Na žalost, ne mogu uzeti odmor u jednom komadu, ali uvjerena sam da će bolovi nestati do jeseni“, odmah je nastavila prateći pogledom novinare koji su posramljeno sklanjali poglede ispred požrtvorne predsjednice kojoj nije teško podmetnuti se i pod Trumpa, ako treba, samo da bi svima nama bilo bolje.

Ipak, prvi danak je uzet. Nije otišla ni u šumu Brezovica, kraj Siska, gdje se obilježavala 76. godišnjica ustanka antifašista protiv okupatora i domaćih izdajnika, što je u Hrvatskoj državni praznik, niti je otišla na Žumberak gdje se kraj jame Jazovka odaje počast okupatorima i domaćim izdajnicima koje su antifašisti likvidirali.

Umjesto sebe, i na jedno i na drugo mjesto poslala je izaslanike. Odlučivši se baviti isključivo jačanjem kičme predsjednica je već najavila da se neko vrijeme neće baviti svojim poslom, odnosno da „više neću ulaziti u ideološke rasprave, jer time samo perpetuiramo podjele u društvu“.

„Zato sam odlučila da na sve skupove i sva obilježavanja koja se tiču Drugog svjetskog rata, a koja dijele hrvatski narod i hrvatske građane, neću ići osobno nego ću slati svoje izaslanike”, rekla je.

Kao dva suprostavljena svijeta

Rečeno – učinjeno. Pa je antifašistima koje su likvidirali fašisti poslala istarskog župana Valtera Flegu, a domaćim izdajnicima i stranim okupatorima nekada visoko pozicioniranog HDZ-ovca Andriju Hebranga.

Flego dolazi iz jedine hrvatske županije koja nema nikakvih problema s obilježavanjem Dana antifašističke borbe, dok je Hebrang više povijesni revizionist uvjeren u to da su mu oca ubili komunisti s kojima je par godina ranije i osobno natjeravao fašiste sve do Bleiburga i natrag.

U tom tonu su i govorili. Kao dva suprostavljena svijeta.

Flego je nedvosmisleno rekao da je ponosan jer je u Brezovici i zahvalan prvim antifašistima koji su „vođeni idealima slobode, jednakosti i socijalne pravde u Hrvatskoj razvili narodnooslobodilački pokret kao nigdje u Europi“, podsjetivši da su u Prvom sisačkom odredu bila i dva Istrana. „Nikad ne smijemo dopustiti omalovažavanje antifašizma, te da se povijesna istina mora prenositi na mlade. Braneći antifašizam, mi branimo demokraciju“, zaključio je Flego, na oduševljenje okupljenih

S druge strane, Hebrang je rekao da je Josip Broz Tito jedan od deset najvećih zločinaca na svijetu te ocijenio kako je komunizam učinio više zla od nacizma. “Naši komunisti ne vjeruju dokumentima pa imenom Josipa Broza kaljaju imena trgova naših gradova i to više ne smijemo dopustiti”, poručio je Hebrang, na oduševljenje okupljenih.

E sad, i jedan i drugi govorili su kao izaslanici predsjednice. Komu vjerovati? Tko je u pravu? Ovaj  kojem je antifašizam temelj i današnje države i demokracije uopće ili ovaj drugi koji ne može prežaliti činjenicu da su na čelu partizanskog pokreta bili komunisti koji su za njega sinonim za zločince.

Što misli predsjednica dok uči za posljednje ovogodišnje ispite na postdiplomskom doktorskom studiju politologije na Fakultetu političkih znanosti? Boli li je glava kad se sjeti Tita koji je organizirao ustanak, pulsira li joj u čelu zbog Tuđmana koji je bio zajedno s njim, probada li je u tjemenu kad čita Ustav u kojem piše da je današnja Hrvatska zasnovana na odluka ZAVNOH-a. Ili je jednostavno – boli uho za sve to?

Jer, kičma je sigurno ne boli. Ne može te, naime, boljeti nešto čega nemaš.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera