Čovjek se zove Darko Juričan, rođen je 1976. godine i kao jednu od glavnih asocijacija iz svog djetinjstva pamti naziv ‘Unikonzum’. Nama običnim smrtnicima, rođenima u tom razdoblju ili neposredno nakon njega, čudnovati polukapitalistički naziv neće značiti ništa, naravno; no Juričanu će on predstavljati sve. Ondje je, naime, njegov vlastiti otac proveo punih 40 godina radnog staža, sve do trenutka zasluženog odlaska u penziju – i to taman nekad kada je ‘Unikonzum’ izgubio ono ‘Uni’, a novi gazda je na prepad osvojio posrnulog socijalističkog giganta koji će se nešto kasnije izroditi u pokazni primjer nove hrvatske (i balkanske) ekonomske paradigme.
Maleni Darko, koji je u međuvremenu stasao u ozbiljnog čovjeka, u jednom trenutku poželio je snimiti dokumentarni film o čudu nacionalne tranzicije, o uspješnom očevom kolegi koji će se pokazati promućurnijim, snalažljivijim i vidovitijim od njegovog po svemu sudeći naivnog oca, koji je cijeli svoj radni vijek proveo služeći svojoj tvrtki, a ne živeći od nje. Pune tri godine naš Darko proučavao je materiju i uz pomoć hrpetine dokumenata, ali i sjajnog posla istraživačkog novinara Saše Paparelle, isproducirao vrlo zanimljiv uradak kojemu je nedostajao samo jedan detalj: barem jedna ili dvije rečenice tog famoznog očevog radnog kolege, pa makar i korporacijski ušminkano priopćenje odaslano iz dvorca u elitnom dijelu Zagreba, gdje danas živi Ivica Todorić.
Kina odbila prikazivanje
Eto, tako je nastao Gazda. Film o kojemu ste vjerojatno svi čuli, ali malo tko ga je uspio pogledati; sat i pol uvjerljive i na trenutke fascinatne kronologije uspjeha jednog provincijskog socijalističkog biznismena i njegovih potomaka, poprilično poučno djelo koje će nam kroz prizmu jedne tvrtke i jedne obiteljske priče vrlo plastično prikazati što trebamo misliti o sebi i vlastitom okruženju u kojemu smo proživjeli tu – sada već nesretnu – tranziciju.
Gazdu ćete, kažemo, vrlo teško uspjeti pogledati: po prešutnom dogovoru njegovo prikazivanje odbila su sva veća hrvatska kina, nacionalni mediji o njemu su mahom objavili samo ono što su morali – dakle, suhoparne informacije sa premijere i dosadne ‘showbiz’ detalje sa crvenog tepiha – a općem bojkotu priključile su se i sve hrvatske televizije. Čak i ona nacionalna, javna, koja glumi autizam kada ignorira stotine i tisuće zahtjeva i potpisa na peticiji da se građanima naprosto omogući gledanje onoga što njih zanima.
Ne; ‘kontroverzni’ film zasad ćete moći pogledati samo u opskurnim ili marginalnim dvoranama, u indijanskim uvjetima i uz ogroman osobni angažman – ako, naime, ciljano tražite njegovu projekciju u nekom od hrvatskih gradova, ako imate dovoljno sreće ugrabiti ulaznicu i mazohistički trpjeti skoro dva sata na drvenim i neudobnim stolicama, ako vam je baš stalo glumiti ilegalca (ili, možda, naprosto pokazati da pratite izvaninstitucionalne trendove).
Slogan filma govori da ‘on nije o Ivici Todoriću’ i to je nominalno točno: Gazda govori o društvu u kojemu je moguće da jedan socijalistički menadžer još u doba komunističkog mraka – i to nakon kratkotrajne zatvorske epizode – uspije pokrenuti biznis koji je već tada stekao respektabilne razmjere.
Govori o tome kako je mutno privatizirao tvrtku, kako su netragom nestali svi dokumenti o njegovim poslovnim počecima, kako ju je u sprezi s politikom širio usput gazeći konkurenciju, kako je opelješio hrvatske robne rezerve i kako se idealno uklopio u Tuđmanov plan o ‘200 bogatih obitelji koje će vući gospodarstvo’, kako je na prevaru prenamijenio golemi i luksuzni dvorac u svoje obiteljsko imanje i kako je, na koncu, njegova korporacija dogurala do nevjerojatnih 60 tisuća zaposlenih radnika u Hrvatskoj i regiji.
Odnosno, kako je ova zemlja postala ‘K plus’ država.
Traženje novih gazda
Gazda, kažemo, i dalje nije priča o Ivici Todoriću: To je storija o našem kompromiserstvu i našoj sklonosti traženja uvijek novih ‘ćaća’ i ‘gazda’, o tužnoj zapuštenosti cijelog jednog društva u kojemu – tako tipično provincijski i tranzicijski – nitko nikoga ne pita kako je stekao prvi milijun.
Poslije je, naravno, kasno; tada on postaje vlasnih naših života. Moćniji od države, ugledniji od najuglednijih, milostiv skoro kao svaki pravi feudalac.
Doduše, Todoriću se ne smije zanemariti činjenica da svoje dvojbeno stečeno poslovno carstvo nije proćerdao ili rasprodao, poput većine svojih kolega tajkunskih prvoboraca; on je pametno ulagao i igrao ping-pong s politikom sve dok nije došao do faze u kojoj je zasjeo na čelo stola, u kojoj ima utjecaj na državnu politiku i imenuje ministre, u kojoj svaki razuman premijer prilično oprezno osluškuje signale što dolaze iz njegove žicom opasane rezidencije s tornjevima, bazenima i jednom malom kamenom kućom, ‘iščupanom’ i preseljenom iz uboge imotske vuko..bine. Da, njegov poduzetnički bicikl još uvijek se kreće, a za ostalo…
Pa, pogledajte Gazdu.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera