Spustila se sa sjevera poveća količina hladnog zraka iz Sibira pa zamrznula pola Europe, uključujući i ove naše krajeve. Pušu ledeni vjetrovi, smrzavajući sve živo i neživo pred sobom, ceste i pruge su zametene, brdski i planinski krajevi odsječeni od svijeta, a temperature debelo ispod ništice, pa, još pojačane brijanjem sjeveraca i bura, stvaraju dojam da je dvaput hladnije nego što termometri pokazuju.
Da nije kraj veljače, što znači da je još uvijek kalendarska zima, i da zimi sa sjevera obično i ne stiže drugačiji nego hladan zrak, čovjek bi pomislio da se događa neki silan eksces, da je priroda skroz poludjela i svoje ludilo prenijela na ljude.
A upravo tako možemo pomisliti pratimo li ovih dana kako ovu ledenu frontu skoro pa hladnoratovskim terminima opisuju mediji. Pritom, sa žaljenjem moram priznati kako u tome prednjače upravo hrvatski mediji, koji ovo zimsko nevrijeme, ni po čemu dosad neviđeno i nadnaravno, tretiraju kao čudo i, k tomu, pretvaraju ga u čudovište, sve se natječući u armagedonskim opisima tog fenomena.
Meteorološka čudovišta
Svega i svačega smo čuli u kataklizmičkim najavama dolaska prve i vjerojatno zadnje prave ovozimske zime: te da stiže polarna hladnoća kakva se “događa jednom u deset godina, pa i rjeđe”; te da nam ledeni val donosi sibirsku zimu; te da smo okovani ledom i zamrznuti na rekordnim minusima, da bi kao šlag na tu ledenu tortu sjela i ona već stoput odmrzavana fraza o “mini ledenom dobu”, kojem, kao, upravo svjedočimo.
Iščekivanje čudovišne zime iz Sibira praćeno je simultanim zastrašivanjem prema kojem sve ovo što nas je zadesilo jučer i danas nije ništa u odnosu na ono što nas čeka već sutra, prekosutra ili do kraja tjedna.
Klikbejtaju se naslovi u kojima nije dovoljno što smo već “okovani ledom” i “zatrpani snijegom” (i do dva metra u Lici i Gorskom kotaru, krajevima gdje ga zimi inače bude dvjestotinjak centimetara), već se sugerira da “najgore tek slijedi”. Ista priča, ali s paklenim vrućinama koje spaljuju sve pred sobom, ponavlja se ljeti, s tim što, valjda kao dokazom globalnog zatopljenja, ona duže traje.
A sjetite se vremena kada se fraza “razgovarati o vremenu” koristila kao izraz za dosadno čavrljanje o trivijalnim stvarima u nedostatku zanimljivijih. Razgovor o vremenu vremenom je postala jedna od dominantnih tema javnog općenja. Općinstvo se neprestano održava u strahu od meteorološke nemani koja – eno je, počujte! sve se smrznuta zemlja trese – maršira prema nama.
Medijski vruća hladnoća
Hladnoće su postale medijski vruće. Znamo i na svojoj koži osjetimo da su zime sve toplije, a ljeta sve duža i još toplija nego što bi trebala biti, no čemu panika zbog nekoliko dana prave zime usred zime? Osim toga, nije li drsko i uvredljivo ovdašnju zimu s temperaturama od minus 20 stupnjeva nazivati “sibirskom” dok je u samome Sibiru prosječna (ne najniža) zimska temperatura minus 30 stupnjeva, a surovi zimski uvjeti traju i po osam mjeseci, a ne tek nekoliko dana, eventualno par tjedana?
Oni koji pamte kako je snijeg na Božić bio pravilo poput francuske salate za Novu godinu sjetit će se zima s mećavama i temperaturama čak nižima od ovih koje zadnjih dana izazivaju histeriju. Zime su tada trajale udžbenički, po tri mjeseca, a snijeg bi se počeo otapati i pretvarati u bljuzgu tek kada bi proljeće izdaleka zamirisalo u zraku.
“Sjećam se kao da je bilo jučer kako sam čekala bus u Kanižlićevoj na minus 24 Celzijusa prije 15-tak godina… Samo onda nitko nije vrištao s tevea da se ne smije izaći van zbog polarnog vala”, piše ovih dana na Facebooku moja prijateljica Tanja iz Osijeka, pitajući se kuda ide ovaj svijet.
A Dragutin iz Međimurja, također na Facebooku, dijeli svoje ne tako davno sjećanje: “Pola metra snijega i minus 21, a ja na posao biciklom. Nekih pet kilometara. Rekli smo tada da je ‘malo stisnulo’.”
Neki se prisjećaju kako su išli u školu po dubokom snijegu u niskim patikama, opsujući Adidas i Pumu, a ne polarnu zimu. Neki pak pamte kako su ih roditelji tjerali van na grudanje, da im “zima potjera krv u obraze”, a danas kada su sami roditelji povjeravaju hoće li škola u koju idu njihova djeca (usred grada, ne u brdima) otkazati nastavu zbog niske temperature i poledice.
Kolektivna meteoropatija
U međuvremenu umreženi svijet postao je histerično i razmaženo mjesto. Ono što je donedavno bilo hladno, ili, u hladnijem slučaju, “vrlo hladno”, danas je “ekstremno hladno”. Čim se srebrni stup žive stisne ispod nule, zavlada vanredno stanje.
Svaka najava ciklone i grupiranja hladne mase na ajeveru Europe ili u Đenovskom zaljevu (Kaže moj punac u šali: “Čim čujem za ciklonu u Đenovskom zaljevu, odmah me zabole kosti.”) istoga trena aktivira medijsko-meteorološke alarme. Crvene, naravno.
Danas, osim toga, svatko može tog (anti)ciklonalnog moloha, koji donosi led iz Sibira ili pijesak iz Sahare, pratiti uživo, on-line, pa usporedo s tom metorološkom ofanzivom, pripremati strategiju nužne obrane. Sjetimo se i priznajmo da prije ipak nije bilo tako. Poljoprivrednici su strepili od mraza, vozači i vlakovođe od poledice i zameta na cestama i prugama, kronični bolesnici od ledenog zraka…
Sada, pak, kao da je zavladala kolektivna meteoropatija i kionofobija, što je učeni naziv za strah od snijega. Ni jedno vrijeme, u meteorološkom smislu, kolektivno nam nije po volji, jer svako je ekstremno: blaga ili oštra zima; mlako ili prevruće ljeto; previše kišno proljeće ili suviše sušna jesen. Sada moram završiti ovaj tekst prije nego naglo zatopli.
Izvor: Al Jazeera