Kako sam proveo državni udar

'Policija je iza ministra, čuvaju ga od novinara' (Al Jazeera)

Piše: Ratko Femić

Divan dan je bio u nedelju. Sunce je razbilo višednevnu maglu u radničkom naselju čiji sam rezident već pet godina. Bio je Dan Republike, one, blaženopočivše SFRJ, sveti 29. novembar. Pustio sam pesmu za buđenje mog pionira i supruge: “Danas je Dan Republike i stari je popio malo, na televiziji Lepa Brena i stari se sjeća ratnih vremena…”

Istovremeno, bio je to i prvi državni udar kome smo svi porodično prisustvovali.

Na ružičastoj televiziji išao je nastavak rijalitija „Rušenje Vučića, poslednji čin“. Obećao sam našem malom porodičnom savetu da ćemo državni udar, najavljen prošle nedelje, provesti u krugu porodice. U želji da spasemo zdravlje odosmo napolje, na sunce. Otišli smo na Sajam sporta.

Mom četvorogodišnjaku više se svideo Sajam knjiga i kaže mi: “Tata, hajde nesto da calabrcnemo.” Idemo u kafanu na reci. Lepo je vreme, a i nije svaki dan kao ovaj današnji. Vodi tajo na državni udar.

Slikali se, uživali pod blagoslovom novembarskog zubatog sunca. Ljudi šetaju, voze bicikle, džogiraju, vodaju kerove, a mi ih mazimo, jurimo se. Igramo – otmi balon…

Državni udar prolazi idilično, u porodičnoj atmosferi, bez ikakvih incidenata. Hvala vladi i njenim medijima na tom daru. Trebalo bi ustanoviti državni udar kao redovan državni praznik, može i onaj klizeći koji bi se održavao poslednje nedelje u novembru, da ne preteramo sa uzurpiranjem radnih dana.

Šta se dešava?

Mi koji smo izašli vanka tako smo nekako doživeli taj dan. Oni koji su ostali u kućama nisu se dobro proveli. Dok smo mi upijali atome solarnih eksplozija, stizale su mi poruke: ”Šta je ovo”, “Šta se ovo dešava”, “Da li je ovo normalno”, “Aaaaaaaaa”.

Znao sam, zato sam i zbrisao iz kuće, jer to što je najavljeno kao državni udar dešavalo se u domovima čiji su mali ekrani puštali otrove s ružičaste televizije. Ceo dan su bili izloženi bajnim pričama od kojih slobodnomisleći čovek mora da se suoči sa ozbiljnim poremećajem ravnoteže.

Moj pionir je prošle nedelje bio prvi put sa ocem na pinkovanju kada je najavljen državni udar i premijeru poručeno da je budala ako ode u Kinu – a otišao je – i nisam više hteo dete da izlažem idiotarijama sa ekrana i kartečom psovki sa ove naše strane.

Ponovo su na ružičastoj televiziji babaroge koje govore o zaveri protiv vlade, plaše ljude i dižu paniku. Mi smo se sačuvali od toga, ali ne od prokletog androida koji nas je obaveštavao o danu koji smo mislili praznično da provedemo. Sad mi pade na pamet, ali kasno, stari Rom koji je prolazio pored kolportera kad se ovaj dreknuo: “Kupite novi Informer, državni udar u Srbiji!“ „Opet! Pu, ku**fte“, odbrusi mu na romskom i produži dalje. Trebalo je i ja da reagujem tako.

Tog dana Kurir je na naslovnici imao svedočenje bivšeg direktora tih novina koji tvrdi da su ga Dragan Vučićević, glodur, i Damir Dragić, direktor Informera, podstrekivali da lažno optuži vlasnika Kurira Aleksandra Rodića, a razgovoru su prisustvovali čak i braća Vučić, Aleksandar i Andrej (divan jedan dečko, povučen i nadasve skroman).

Kurir su najčitanije novine u Srbiji, direktan tabloid koji ulazi u široke narodne mase i koji je pisanjem o aferama najbližih saradnika premijera opasno udario na popularnost i rejting najmoćnijeg čoveka u državi, a izbori se bliže. Kad je bivši direktor tih novina davao izjavu u policiji, inspektore uopšte nije zanimala krivična prijava već samo jedna rečenica da je tu bio Aleksandar Vučić. I četiri sata samo o tome.

Malo objašnjenje: Rodić je pre nekoliko nedelja, pritisnut raznim zahtevima za ustupcima i za prećutkivanje nestašluka vlasti, narodski rečeno, pukao i odbio poslušnost. Objavio je pismo u kojem je priznao da je učestvovao u ulepšavanju stvarnosti za račun Aleksandra Vučića, da više neće da trpi ucene i pritiske i uputio izvinjenje javnosti. Nije to izuzetak u Srbiji. I izveštaj Evropske komisije je loše ocenio stanje u medijima. Pod pritiskom su manje-više svi mediji, ali većina ćuti i saučestvuje.

Premijer na poligrafu

Čim je došao iz Kine, premijer Aleksandar Vučić pravo je otišao na poligraf da dokaže da nije tačno ono što je objavljeno u Kuriru, a što tvrdi bivši direktor tih novina.

Sedeli smo u kafani i čekali vesti, mada smo znali sve troje da će premijer da prođe test. Čovek je bar sto puta rekao da ne laže. Ako važi stara alanfordovska poslovica “ne veruj ženi koja laže”, onda bi trebalo verovati čoveku koji stalno govori istinu, odnosno kaže da govori istinu.

Oprostiće mi premijer, ali ja mislim da je, ipak, slagao bar onda kada je rekao da nikad ne laže. Ja, na primer, lažem. Lažuckam, rekao bi ministar za vanredne situacije Velja Ilić. To su one sitne laži, kao kad sam pre neki dan sagovornika pozvao oko tri posle podne umesto u dogovorenih pola devet ujutru. Izvadio sam se nekim kvarom u stanu.

Pratim društvene mreže. U studiju onaj glavonja što su mu rekli da je novinar zapenio: ”Jeste videli da sam bio u pravu, jeste videli da sam govorio istinu.”

„A sta je to drzavni udar“, pita me Mališa. „Je l’ to ono kad dođu Transformersi i pogaze one bezobrazne cike?“

„Ne sine, to je kada se one čike s televizije dogovore da promene Vučića (jedino njega i Dačića dete raspoznaje), izvedu vojsku i policiju na ulice i tako“.

„Pa gde su vojska i polisija?“

„Pa Vojska je u kasarnama, a policija je iza ministra, čuvaju ga od novinara, a opozicija je na Twitteru“, pokušavam detetu verno da prenesem detalje sa fotografije na kojoj bar 20 do zuba naoružanih specijalaca stoji iza ministra policije. Valjda se šalje neka poruka pučanstvu i medijima, ako se neko od kolega drzne da kritikuje vlast.

„A kad se drzavni udar? Hosu da vidim.“

Ima državnih udara raznih vrsta, a ovaj je oblikovan stelt tehnologijom, da se ne vidi. Ovo je bio prvi državni udar u istoriji bez snaga koje mogu da ga sprovedu, al’ ne mogu to malom da objašnjavam.

Opozicija, sve i kad bi mogla da prevaziđe nepremostive razlike, ne bi mogla da ima većinu i napravi vladu. Znači, ako bi ove nevidljive sile, astralna vojska srušila Vučića, opet bi Vučić bio izabran na izborima.

Vidi ovo, uključuje se supruga, ovi mašu dijagnozom ovog svedoka. Ona misli da je ovo sve skretanje pažnje sa važnih tema.

Dijagnoza 

Onaj glavati što misli da je novinar izvadio je otpusnu listu sa psihijatrijske klinike i pročitao dve F dijagnoze i rekao da se radi o teškom duševnom bolesniku, a ministar zdravlja to potvrdio i rekao da takav čovek ne može da odgovara. To bi valjda trebalo da proceni tužilac, a ne ministar zdravlja.

Inače, dijagnoze koje su pročitane odnose se na nešto što mnogi u našoj okolini imaju, ali se ne leče. Ali ne želim više o tome. Gadno je. Međutim, to je ta vladavina prava i rezultat reformi koje sprovodi čovek koji ne laže. Mnogi ljudi koji nemaju F dijagnoze bi ih možda dobili da odu kod psihijatra, bar za anksioznost. Ovaj glavonja što peni dobio bi celu azbuku dijagnoza.

Medijska pretorijanska garda maše zdravstvenim kartonima, što je oprobani udbaški metod koji je za Miloševićevog zemana korišten za diskreditaciju vođa Otpora čije su dijagnoze, čini mi se, objavljene u “dragulju novinarstva”, najstarijem listu na Balkanu – Politici. Ovo je toliko gadno kao da iza operacije stoji onaj zalizani-što-tuži-na-pomen-imena-svog, a stoluje u gradu pod Goricom. 

„Uhapsili nekog kretena koji je se u jednom danu našao osam puta pored kuće premijera. Zamislite te idiote koji u nedelji kada se na sva zvona udara o državnom udaru obilaze kuću najmoćnijeg političara. Ni ta mafija nije što je bila“, dovikuje Pegla iz oblaka dima.

Znači da su zaverenici idioti, a država slaba ko nenačeta snajka pred prvu bračnu noć ako joj državni udar preti od jednih dnevnih novina i dva čoveka od kojih su jednog nazvali kriminalcem a drugog duševnim bolesnikom.

Mališa više ništa ne pita, dosadno mu. Hoće kući, kaže dosta mu je državnog udara, a ovi analitičari za širenje straha i panike se taman raspojasali. Ne mogu da vozim i pratim. A oni kao u Matriksu – vide nešto čega nema. Uzeli su crvenu ili plavu pilulu. Red ministara, red poznatih analitičara, novinara i svi složni – Vučić ugrožen, dešava se državni udar. Jedni kažu da je indikativno što se državni udar dešava kada je Zapad dao zeleno svetlo za otvaranje pregovaračkih poglavlja za pregovore o pristupanju EU. Onda u istoj emisiji neko od nazočnih kaže da Zapad ruši ovu Vladu. E to je meni za psihijatriju.  

Ali, dobro, da smo mi živi i zdravi i da nam nije dosadno. Sad mi je jasno što onom zavereniku Zoranu Kesiću nisu produžili ugovor za emisiju. Pa sledeće nedelje bi ih pokopao od sprdnje.

Krećemo kući. Moja draga ljuta ko puška. Zas*** sam nam slobodan dan s politikom, al’ nije da i nju nije zanimalo. Stižemo kući, čujemo muziku. Zaboravio sam da isključim kad smo krenuli. Dan Republike se vrteo ceo dan. Ulazimo i čujemo: “Žao mu je [njegovom staromšto neki misle da je život negdje drugdje i ne sanja se više stari san, čekaju pasoš da odu van…“

Ona ćuti. Smorio sam ih, i to sve zbog gomile budala. Ku**fte državni udar, ku**fte i premijer i njegove medijske pesnice! Ako se ne odljuti, napisaću neki kritički tekst pa nek’ vide. A danas je tekst jednak državnom udaru. Očekujem buket cveća iz vlade.

P. S.
Dan posle rijalitija „Rušenje Vučića, poslednji čin“ premijer se pojavio na televiziji, Bogu hvala živ, zdrav i u punoj snazi. Pričao kako će da nam bude dobro, o putevima, o novim poslovima, investicijama, obnovi škola, smanjenom budžetskom deficitu… A državni udar? Kaže premijer da nije ni bilo državnog udara i da ne postoji snage ni volje za tako nešto, da je „novinar Dragan J. Vučićević pre deset dana izneo neke stvari koje nisu sasvim istinite…” Toliki analitičari, političari, novinari i svi zapali u kolektivnu psihozu. Možda je to bio eksperiment o uticaju medija. Kao kad je Orson Vels radio-emisijom o invaziji vanzemaljaca izveo naoružane Amerikance na ulice.

Izvor: Al Jazeera