Ako ste nekada bili pokradeni u tramvaju, autobusu, na ulici onda znate kakav je to osjećaj bespomoćnosti i beznadežnosti. Ali kad vas pokradu u vlastitom uredu, gdje svaki dan kruh zarađujete, taman onog dana kada nakon dužeg vremena dobijete plaću, onda niste samo jadni, bijedni, nego prvenstveno izdani i prevareni, suočeni sa činjenicom da morate nastaviti raditi i gledati u oči džeparoša kao da se ništa nije dogodilo.
Valjda je to postao sastavni dio bosanskohercegovačkih života – ili kradete ili ste pokradeni. Na nama je samo da izaberemo što nam bolje pristaje.
U današnje vrijeme, kada je krađa gotovo legalizirana na višim razinama, sitnog džeparoša koji džepari po uredima kolega, naprosto, i ne možete nazvati lopovom. Da se netko ne uvrijedi.
Nije ni to lagan posao, dosta rizika, a rezultat uvijek neizvjestan.
Eee, pa nije.
Posebno u situaciji kada vas pokradu, ali vam skoro ništa ne ukradu.
Kada ukradete tuđi novčanik nikad ne znate što ćete u njemu zateći, kao što ne znate ni kako će reagirati vlasnik ako vas zatekne u riskantnom poslu tako da treba uvažiti svakog preživjelog džeparoša i njegov pretrpljeni strah. Ako je moguće i prešutjeti, kada ih zateknete na djelu.
U prvi mah sam mislio šutjeti, jer sam se osramotio kao malo kada. Ali kad sam se već osramotio pred čestitim džeparošem mogu i pred svekolikom balkanskom javnošću.
Kažem vam – baš me bi sramota.
Trud za gotovo ništa
U novčaniku mi ostale četiri i pol bosanskohercegovačke konvertibilne marke i 970 srpskih dinara, dvije bankovne kartice, koje sam brzinom munje morao odjaviti, tablete za visok tlak, press iskaznica i nekoliko nevažnih kartica trgovačkih lanaca, koje u pravilu traže prilikom plaćanja računa, kada na blagajnama primijete da sam još jedan od onih smušenih potrošača koji vjeruju u skupljanje bodova, izmišljenu zabavu za budale.
Da, skoro zaboravih… U novčaniku mi je ostala i slika svetog… E, sad ne znam točno kojeg, ali su mi rekli da je sveti, pa velim valja poštovati. I to bi mogao biti razlog da sam prošao dobro, baš zbog slike sveca.
I tako je moj nesretni džeparoš strašno loše prošao.
Na trenutak mi ga bi i žao.
Toliki uložen trud za skoro ništa, tek slika sveca i četiri i pol bosanskohercegovačke konvertibilne marke. Naravno, ako zanemarim 970 srpskih dinara, koje sam zadržao s prošlog putovanja u Beograd.
U ovoj priči srpski dinari su jako važni u otkrivanju džeparoša, jer obično se na sitnicama pada. Budući da se radnja događa u Mostaru, to je bio faktor eliminacije i odmah ukazao da sjecikesa nije imao susret sa srpskom valutom posljednjih godina.
Nule imaju poseban značaj
Za sve te silne nule na srpskim novčanicama mogao bi da dobije tek nekoliko bosanskohercegovačkih maraka, ali su te nule neupućenom sjecikesi napravile toliku pomutnju da je džeparoš, od milja lopov, toliko bio blagonaklon i brzinom strijele izvadio prometnu i vozačku dozvolu, te osobnu kartu i otresao s njima od moj radni stol.
Nule su ga učinile toliko sretnim da od sreće nije znao kuda goni, te me pomilovao dodatnog stresa i troškova vađenja novih dokumenata.
Petsto, dvjesto, dva puta po sto, pedeset, dvadeset, djeluje ohrabrujuće, pa makar i srpski dinari bili.
U životu svakog Balkanca nule na novčanicama imaju poseban značaj, naravno ako se ne radi o srpskim dinarima iz vremena vladavine Slobodana Miloševića.
I ovaj put su nule džeparoša do te mjere zaslijepile, da su od njega na trenutak napravile gotovo poštena čovjeka. Vratile su ga u vrijeme onih starih socijalističkih džeparoša, koji bi po preuzimanju novca valjano novčanik ostavili u vlasnikovom poštanskom sandučiću.
Kad me prošao bijes zbog minimalne napravljene štete i sramote koju jedva preživjeh, na kraju sam samo razmišljao kako li je izgledao junak moje priče kada je shvatio da je pretrpljeni strah bio uzaludan.
Spopala me želja da mi je samo na trenutak vidjeti facu tragičara moje priče kada je vidio da nule na srpskim dinarima nisu švicarski franci ili možda na prvi brzinski pogled kako je pomislio, australski ili novozelandski dolari.
Poželio sam da čak i ovu vrstu ljudi educiram, da shvate poantu naše svakodnevne evolucije u građenju dobrosusjedskih odnosa i prilagodbe tržištu, a posebno uvjetima ponude i potražnje.
Ali, kao što reče Hese: “Jučer sam bio pametan, zato sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar, zato mijenjam sebe”.
Džeparoš i sjecikesa, a ne lopov
Na mom primjeru je mogao vidjeti da se srpski dinari nude, a da ih nitko neće.
Samo da je znao osnove ekonomije, smilovao bi se i ostavio bi ih uz ostale dokumente i novčanik, jer njemu upravo taj, moj, takav prazan, ne treba. Njemu treba pun, od nekog umirovljenika, po mogućnosti umirovljenog generala koji nije savladao kartično plaćanje.
Dodatne analize su pokazale da je nepoznati džeparoš o kojem pišem ili narkoman u kriznom razdoblju, ili kockar kojeg majka svaki dan ne kune zato što se kocka već što vraća izgubljeno.
Niti jedan detalj u analizi nije pokazao da je od ukradenog novca namjeravao nekom članu familije kupiti lijekove ili tlakomjer.
Zašto ovog mog “lopova” uporno zovem džeparošom ili sjecikesom?
Evo još jednog razloga…
Na Balkanu je običaj da lopov ima barem visoku stručno spremu, titulu doktora ili barem magistra, da ga narod svake četiri godine izabere na državnim izborima na važnu funkciju.
I da on zauzvrat svojom pozicijom zastupa narodne interese i ukrade barem milijun, ali nikako prazan novinarski novčanik sa 970 srpskih dinara.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera