Piše: Zvonimir Nikolić
Neki dan krenem da nešto kupim, do prodavnice preko puta zgrade, i nasred parkinga – otac i mali sin. Otac vuče na jednu stranu, a sin urla iz sveg glasa i vuče na drugu. Valjda od nemoći da zaustavi dreku i bez posljedica po komšiluk odvuče sina na svoju stranu, otac izgovori rečenicu koju sam u životu do sada čuo bezbroj puta: “Šta se, bolan, više dereš – k'o pivara!?”
Rečenicu koju su izgovarali moji roditelji kad bih nervirao i njih i komšije sa glasnom pričom ili još glasnijim plačem. I rečenicu koju sam i sam izgovorio bezbroj puta, pokušavajući svojoj djeci objasniti da je za moje uši prejak taj nivo decibela. A prvi put se tad zapitah – koja pivara? I kako se to dere pivara? I zašto je uvijek pivara iza riječi “dere”, iako postoji i izraz “viče”, ili “galami”? Valjda je kada se neko dere navjeći stadij vike i galame i automatski se kod nas veže za pivaru. Čuj – viče k'o pivara? Ne ide, vala, nikako.
Ko zna koliko sam puta u životu prošao ulicom u kojoj je Sarajevska pivara. Uvijek se čula neka potmula buka, ali nikada vjerovatno nisam obratio pažnju na to “kako se dere pivara”. I da li je uopšte o ovoj pivari riječ, ili o nekoj drugoj?
Da li je ta fraza potekla odavde, ili je donesena u naš grad iz nekog drugog u kojem isto postoji pivara? I da li je uopšte riječ o pravoj pivari, ili o nečemu drugom?
Kako Musa dere jarca
Znam da je oduvijek postojala i fraza o veličini nečije glave, koju smo poredili sa “Cocinim bubnjem”. Pa me ova pivara malo zainteresovala i nađoh na internetu podatak da je izgleda Vehid Gunić otkrio i napisao u svojoj knjizi ko je zapravo “Coco”, koji je stanovao negdje na banjalučkoj periferiji i kako je njegov bubanj ušao u narodnu izreku. Pa me onda sve to malo ponijelo i potrošio sam izvjesno vrijeme da se sjetim svih tih fraza koje i dan-danas upotrebljavamo, a zapravo ne znamo njihovo porijeklo. I sjetih kako je naš otac često imao običaj, kada nešto slomimo ili razbijemo, reći: “Nije vam ovo, bolan, Alajbegova slama.”
I trudili smo se da popravimo stvari računajući da je ta “Alajbegova slama” trebala da znači da je nešto valjda jeftino, ili, najvjerovatnije, ničije, a da je ono što sam razbio pripadalo nekome i da je bilo prilično skupo. Doduše, sjećam se i momenata kada sam nešto zabrljao, pa otac uzme kaiš, a meni iste sekunde padne na pamet da ću nastradati “k'o vo u kupusu”, ili da ću vidjeti kako to “Musa dere jarca”.
Pa se sjetih da sam, ko zna koliko puta, čuo da neko nekoga “voli k'o Bajro mater”, a to je trebalo da znači da ga uglavnom uopšte ni ne voli. Ne znam ko je bio Bajro, ali znam da nije bio baš u najboljim odnosima sa majkom i da je zbog toga i ušao u rječnik.
Jedan nastavnik iz osnovne škole nam je često znao, kod pogrešnog odgovora na njegovo pitanje, reći da “lupamo k'o Maksim po diviziji”. Ni tada nisam znao ko je Maksim i šta je to lupao, ali sam znao da se odnosilo na pogrešan odgovor. E sad, je li taj Maksim bio neki čovjek ili mitraljez zvani “Maksim”, ja ne znam. Ali je očigledno da se i ono lupanje može tumačiti kao da je satrao jednu diviziju, ili da je svaki metak promašio ako je lupao kao ja sa odgovorom.
Kunto i Panto, Kurta i Murta
I onu najveću (ili najvećeg) tračaru u raji smo zvali “radio Mileva”, jer je sve znala (znao). Nije mi nikad ni palo na pamet – zašto baš Mileva, i ko je bila Mileva, ali je očigledno bila dobro upućen(a) u sve. Pa kad sam se počeo baviti turizmom, bilo mi je veoma interesantno saznati na putovanju u Španiju zašto su ta “španska sela” neka nepoznanica. Selo k'o svako drugo selo.
Uvijek sam mislio da je Mostar najtopliji i nekako logično grad sa najmanje padavina, ali poslije sam naučio jedan geografsko-klimatski pojam da zapravo “kiša kruži oko Kragujevca” tako dugo da mora i tamo biti vruće. I suho.
Ni do dana današnjeg nisam saznao zašto se tele tako ibreti i blene “u šarena vrata”, zašto je u psovkama uvijek “sunce kalajisano”, šta je to “pas s maslom pojeo”, zašto su kočijaši oni koji najviše psuju, zašto je neko “pijan k'o majka ili letva”, zašto je neko “ružan k'o lopov”, ili “lijep k'o slika”m ili “ljut k'o puška”, ko su bili “Kunto i Panto”, “Kurta i Murta” i kakvi li su to sastojci u “kajgani Svetog Petra” pa je tako skupa?
Ili kao što sam nekidan, u razgovoru sa sinom, upotrijebio riječ “merhametli” za nekog mog prijatelja. A moj sin na to rekao: “Znaš li ti, bolan, tata, koliko bih ja rečenica trebao napisati na engleskom jeziku da nekome objasnim sva moguća značenja riječi ‘merhametli’?”
Znam, sine. Puno vjerovatno. I zato treba da čuvamo ovaj svoj jezik “kao abuzenze”.
P.S.
Ne znam ni pravo značenje riječi “abuzenze”, ali samo znam da je nešto što treba dobro i pažljivo čuvati.
“K'o oko u glavi”.
Izvor: Al Jazeera