Dio naše svakodnevnice postale su priče o otetim mobitelima ili novčanicima u gradskom saobraćajnom. O tome slušamo dok hodamo ulicom ili se vozimo tramvajem, ali odavno o tim traumatičnim iskustvima pojedinaca ne čitamo u crnim hronikama dnevnih novina jer nisu vijest. Dio su naše svakodnevnice.
Ne znam kada je džeparenje postalo otimanje. Nekada sam priče o džeparošima osluškivala vrzmajući se oko stola za kojim su sjedili odrasli. Džeparoš je uvijek isto radio: ožalostio bi putnika-namjernika koji bi u tuđem gradu postao nevoljnik bez novčanika i ličnih dokumenata. U prvo vrijeme zamišljala sam nevoljnika u stranom gradu gladnog i bez krova nad glavom. Ne sjećam se da je neko ispričao da je džeparoš kažnjen za djelo koje je uradio. Rijetke su bile priče u kojima je njihov posao osujećen nečijim pesnicama.
U prvim postratnim godinama u Sarajevu, uglavnom su bile gužve u gradskom saobraćajnom. S rukama punim knjiga, zalijepljena uz vrata bila sam idealna meta-žrtva džeparošu koji se nije obogatio studentskim novčanikom. S druge strane ja sam mjesec dana nanovo vadila dokumenta koja su bila u novčaniku. Jedne prilike čula sam očajni plač jedne starice: prišla joj je nekolicina putnika i saznala da je upravo ostala bez penzije i novca za lijekove. Tada se desila jedna neobična akcija u “trici” – utješno je sakupljen je novac za njene lijekove.
Kralj džeparoša
Kada sam počela raditi, zbog teksta koji sama tada pisala upoznala sam kralja među sarajevskim džeparošima. Povod su bili tekstovi upozorenja stranim turistima da se džeparoša čuvaju u Sarajevu. Već tada “kraljev” prijestol bio je satkan od kazivanja o njemu koje su govorili drugi lopovi s poštovanjem. Oni nisu poštovali njega koji je sjedio među njima, već legendu koja se oko njega isplela.
Za mene je lopov bio lopov ili džeparoš ali oni su se prepoznavali međusobno po specijalizacijama akteraši, soveri itd. Objasnili su mi da je sover onaj što pljačka stanove noću, akteraš onaj što “metu” zabavi nečim dok je ne “odradi” i jedino mi nisu trebali objašnjavati šta je džeparoš.
Uglavnom, sastanak je dogovoren pod vrlo neobičnim okolnostima. Odvezao me pouzdani taksista u jednu od starih sarajevskih mahala. Dočekalo me nekoliko muškaraca srednje dobi, koji su sjedili ispred kafanice. Predstavili su njega ali ne i kolege. Objasnili su da je prije nekoliko mjeseci izašao iz zatvora. Sitni crnomanjasti muškarac i nije ličio na kralja.
Iako je u višedecenijskoj karijeri, jedino je kažnjen zakonski kada je izvršio pljačku mimo njegove specijalizacije – obio je nečiji automobil. Sve mi to, dok sjedimo u srcu mahale, priča osoba koja je susret organizirala. Džeparoš me gleda. Iz njegovog držanja nisam iščitala ništa. “Možete li mi reći nešto o svom životu? Možete li mi ispričati neku dogodovštinu?”, polako pitam. Polako, ravnim glasom odgovorio je: “Ti bi da ti kažem u satu, ono što je cijeli moj život. “
Nije rekao ni riječi više.
Zanat iz djetinjstva
Osoba koja je organizirala susret počela je pričati. Objasnila je su u mahalama izučavali zanat još u djetinjstvu. Poštovala se hijerarhija. Vjerovalo se na riječ a postojala je i neka esnafska solidarnost. Za čovjekom (pred kojim sam se našla), bile su raspisane potjernice i u zemljama u kojima nije bio. Opet sam kralja upitala – zamolila da mi kaže nešto o sebi i svom “poslu”. Ništa nije rekao niti na bilo koji način pokazao da je čuo moje riječi. Umjesto njega progovorila je naša “veza”.
Objasnila je da je kralj u pohode išao u bijelom odjelu i začešljan. Imao je partnerku s kojom je stalno radio a nekad ih je bilo i troje. Nikad nisu ulazili na ista vrata gradskog prijevoza. Radi bolje ilustracije, organizator susreta kazao je: “Znao je procijeniti gdje ima novca. Jedne prilike prije rata donio je četrdeset hiljada maraka u potpuno pohabanom novčaniku.”
Tada, a i godinama kasnije razmišljala sam o tih četrdeset hiljada maraka. Ko se vozi gradskim prijevozom i nosi toliko novca sa sobom? Samo onaj ko je prodao imetak – kuću ili stan. To radi nevoljnik koji sa tim novcem ulazi u gradski prijevoz dovoljno rastresen da ne primijeti lopova kraj sebe. Tada mi je neko od lopova za stolom kazao: “Najgori su vam ovi sad lopovi u odjelima”.
Vrijeme je pomjerilo rampe u našoj svakodnevnici. Rijetki su dani u kojoj u tramvaju ne slušam o otimanju novčanika ili mobitela. Mahalski džeparoši ostali su u vremenu koje zovemo sretnim, što je više stvar naše unutrašnje percepcije nego istinske sreće koju smo tada živjeli. Slušajući priče o otimačinama po tramvajima, uz komentar da od prisutnih niko nije pomogao žrtvi napada, sjetim se priča džeparoša iz djetinjstva. Tada žrtva obično ne bi znala da je opljačkana a saputnici ako bi džeparoša primijetili nisu bili samo pasivni posmatrači.
Čini mi se da su u sivoj zoni margine ostali su lopovi koji ne poštuju pravila. “Džeparenje” sada prepoznajem među intelektualcima, biznismenima, umjetnicima… Prepoznavala sam ih u politikama, knjigama… To su lica s naslovnica koja džepare sadašnjost, posežući i za prošlošću, kad ustreba. Džepare arhive sjećanja, baštinu, džeparili su tapije za koje ćemo saznati mi ili možda oni koji će doći nakon nas. Uzimali puno više od onog što može stati u novčanik. Oni više nisu anonimni junaci a štete koje naprave teže je nadoknaditi. Prošlo je vrijeme sitnog džeparenja. Oni najbolji su još uvijek u elegantnim odijelima.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera