Piše: Nataša Gaon Grujić
Sve dok čovjek ne ogoli sebe i ne prostre svoje emocije, svoje vlastito iskustvo, teško da će ga onaj drugi razumjeti.
Ja sam majka dvoje djece. Imam dvije kćerke, danas već studentice.
Jedna od mojih kćerki je disleksična. Disleksija je poremećaj u učenju. Prvenstveno se očituje kod pisanog jezika, odnosno čitanja i sricanja. Teško je djevojčici od sedam godina objasniti da nije drugačija, da njoj treba samo malo više vremena. Teško joj je objasniti da ne treba nju biti stid kada joj se djeca, a govorim o prvačićima od šest-sedam godina, rugaju. Teško je objasniti da su djeca okrutna i da već u toj dobi nošeni čudnim instinktom preživljavanja napadaju slabije, napadaju one za koje znaju da će biti povrijeđeni.
Nas dvije smo provodile noći u čitanju i nije bilo lako, obje smo plakale. Ona dok je čitala, a ja nakon što je uplakanu smjestim u krevet.
Zašto uživaju dok vrijeđaju?
Išle smo kod psihologa, bolje je reći – išla sam kod psihologa, da bih naučila kako pomoći vlastitom djetetu, jer nisam znala. Pitala sam se šta je to u ljudima, šta je to u djeci koju odgoje takvi ljudi, zašto uživaju dok je vrijeđaju?
I svašta mi je prolazilo kroz glavu. Željela sam im javno reći da su primitivci, imala sam, često, želju, mada znam da nije ispravna, fizički se obračunati s roditeljima te djece. Željela sam im reći da je mom djetetu odlazak u školu trauma. Molila sam učitelje, nastavnike, profesore… da razumiju da ona ne može kontrolisati svoje pisanje, čitanje… I u većini slučajeva su me razumjeli.
U svim drugim situacijama mogu biti jaka, mogu čvrsto stajati na zemlji. Mogu, naučila sam, samo jedna stvar me čini slabom, jedno vječno zanimanje me čini ogoljenom, a to je – ja sam mama.
Juče sam pogledala videosnimak. Javno je maltretiranje jednog dječaka postavljeno na YouTubeu.
Znate li šta to znači?
To znači da su se huligani željeli pohvaliti, da su željeli da što više ljudi vidi taj čin. Dok sam gledala videosnimak, samo sam o jednom razmišljala – ovo će vidjeti mama maltretiranog dječaka!
To je moje dijete!
Kako će se osjećati dok gleda kako joj muče dijete?
Mučenje je ono što su oni radili. Pravo mučenje. Kako će se osjećati dok gleda kako tjeraju njeno dijete da izgovara riječi koje ga ona nije učila, dok ga vrijeđaju. Mada je snimak mutan i teško se razaznaju lica, jasno se vidi dječakov strah, a u pozadini se čuje smijeh uživanja. Ne dopire do ljudi ova informacija, moraš ogoljeti sebe, moraš sastrugati sve svoje emocije i servirati ih. I majka je to uradila.
Rekla je – to je moje dijete!
Rekla je – imala je rizičnu trudnoću.
Rekla je – rađala sam ga 13 sati i donijela na ovaj svijet.
Rekla je – ja sam majka, ja sam ga čuvala, ja sam sjedila uz njegov krevet dok je bio bolestan.
Rekla je ovo što se desilo mom djetetu, sutra se može desiti vašem.
Rekla je – moje dijete je pretrpjelo traume.
Ko to ima pravo, ono što čuvaš, voliš, rodiš, njeguješ, opet čuvaš i onda pustiš u svijet, ko ima pravo u tom svijetu mučiti ono što je tebi najsvetije, najbitnije?
NIKO!
Nakon tog užasnog snimka, osjetiš roditeljsku brigu, osjetiš ljudski poraz i očekuješ reakciju onih koji reagovati moraju.
Komesare, molim Vas…
Već se zna ko su maloljetni huligani i – šta se deševa? Za sada – NIŠTA, mada su huligani poznati policiji. Zato moram pitati: Šta čekate?
Čekate da nastave? Čekate da vaše nereagovanje potakne novo mučenje? Čekate neki novi video snimak, zar ovaj nije dovoljan? Zar ne razumijete da samo hranite njihov bijes, jer sutra će izaći na ulicu i nastaviti, još jače, još gore? Čekate da postanu punoljetni? Čekate da mobitele zamijene pištoljima? Čekate da snime ubistvo? Čekate da snime silovanje? Šta čekate?
Do kraja pred vama stojim ogoljena i samo ću vam reći – još uvijek se moja kćerka i ja borimo. Jače smo, koraci ponekad znaju biti mali, ali nama su veliki. I dalje joj ponavljam – ne treba tebe, dušo, biti stid, a ona je danas studentica. Još uvijek kada razgovaramo o njenom djetinjstvu njeni se dlanovi znoje, a njoj su se “samo” rugali i smijali u školi. Ja ni tada, a ni sada, za ono što je preživjela moja kćerka ne mogu tražiti da neko bude kažnjen, ali za videosnimak možete i morate kazniti maloljetne huligane.
Ja vas molim, komesare policije Kantona Sarajevo, reagujte dok još nije kasno, jer sutra može biti samo gore. Vi znate, komesare, da je ovaj grad već sahranio djecu – žrtve maloljetnih delikvenata. Oni su svi moja djeca, a mi čekamo da postanu i Vaša.
Izvor: Al Jazeera