Kako se ‘sistem’ u Kantonu Sarajevo brani od petogodišnjaka

Čekamo da se neki ministar sjeti da su djeca samo djeca i da imaju pravo na obrazovanje (EPA)

Ponovo djeca s poteškoćama u razvoju u Kantonu Sarajevo, a koja pohađaju Edus programe nisu krenula na svoju nastavu. Ponovo roditelji proživljavaju “déjà vu” proteklog septembra.

“Nema prostornih i kadrovskih kapaciteta”, poručuju predstavnici naših vlasti.

“Čekajte, imamo administrativnih problema, nije završena registracija, nije raspisan konkurs za edukatore, nije ovo, nema ono…” Sizifov krug, evo, već godinu. I tako mi čekamo, čekaju naša djeca, a dani i sedmice neumoljivo prolaze rušeći i slabeći njihove šanse za napredak.

Dok svaki “normalan” roditelj sprema svoje dijete u drugo polugodište, ja tupo gledam dječiji ruksak i mislim “Čime smo ovo zaslužili?” Dijete ima poteškoću – zar zbog toga da se osjećamo kažnjenima i odbačenima od društva?

Da čekamo dok se neki ministar sjeti da su djeca samo djeca i da imaju pravo na obrazovanje. Da sistem profunkcioniše onako kako mu je zacrtano na papiru i osigura jednake šanse za sve, jednak tretman prema svima.

Gledam izjave roditelja “saboraca” i razmišljam je li moguće da kao kakvi osuđenici ostatku svijeta objašnjavamo da samo tražimo osnovno, elementarno ljudsko pravo. Gledam i odgovor sistema, kako se u medijima ministar obrazovanja Kantona Sarajevo Elvir Kazazović zdušno kune u zakon i procedure i govori o sistemskim rješenjima.

Godinu, evo, pričamo i sve što su roditelji mogli uradili su, još više od toga kad smo prezentirali naš elaborat pred Skupštinom Kantona. Slušajući njegove izjave, spoznah da on zapravo nikad nije ni pročitao naš elaborat jer, da jest, znao bi da upravo to i želimo – sistemsko rješenje u obrazovanju djece s poteškoćama u razvoju.

Ne govorimo o nevladinom sektoru, ne govorimo o drugima jer oni govore sami za sebe.

Razmišljam kakav je to sistem koji se brani od jednog petogodišnjaka i baš tada, u nekoj tjeskobi, dogodilo se nešto nevjerovatno. Moj sin, koji nikad nije pisao, priđe pred radnu tablu, uze kredu u ruke i nacrta Sunce.

Napravio je to na način da je prvo nacrtao zrake, potom u sredini krug. Stajala sam pred upaljenim TV-aparatom, gledala medijski izvještaj s pres-konferencije roditelja i, vidjevši šta on radi, nisam smjela ništa reći da ga ne ometem.

Potom je počeo pisati slova, A, B, C i tako redom, jedno po jedno. Sve po abecednom redu, a zatim englesku abecedu. Gledajući čas u televizor, čas u njegovo “remek-djelo”. stajala sam nepomično i bez glasa i suze su same počele teći. Smogoh snagu nasmiješiti se i reći mu “Bravo! Pa to je divno!”, a on je veselo skakutao i samo nizao slova po tabli.

Za imenovanje školskog odbora sedam mjeseci

Mojoj radosti nije bilo kraja, milion emocija slilo se u nekoliko sekundi. Ministar na televiziji govori i objašnjava da želi sistemsko rješenje, priča o dugoročnim ciljevima, zdušno brani sistem.

“Od koga?”, razmišljam. Od ovog mog malog “pileta”, koje nezgrapno pokušava napisati svoja prva slova i crteže? Sistem se brani od petogodišnjaka da bi opravdao sebe samog i svoje postojanje. Od njih 135 koji čekaju svoje obrazovanje kao milostinju od njih koji su to davno trebali riješiti.

Stalno novi izgovori i problemi, stalno nema mjesta, kadrova, kapaciteta, nisu stigli preregistrovati, doregistrovati i još bezbroj drugih administrativnih problema. Niz prepreka na koje smo naišli pokušavajući riješiti elementarno pravo na obrazovanje za našu djecu svakome razumnom zvučao bi kao nevjerovatan, sigurna sam.

Ko bi mogao vjerovati da samo za imenovanje nekog školskog nadzornog odbora treba ni manje ni više nego sedam mjeseci? Može li biti logično da smo, tražeći osnivanje stručne interresorne radne grupe, bili “zaobiđeni” mi roditelji koji su sve ovo i pokrenuli i kreirali sam elaborat, a u nju su imenovani predstavnici roditelja nekih NVO ili institucija?

Nelogično je i nerazumno, rekla bih, ali logika je davno odselila iz državnog aparata i sistema u Bosni i Hercegovini, pa je onda logično da to ne bude interresorna nego interesna grupa, čiji je cilj isključivo uvidjeti šta je njihov interes.

Samo imenovanje predstavnika sindikata osnovnog obrazovanja u ovu grupu o tome govori. Šta je čiji interes, ko se brani od djece s poteškoćama u razvoju, kome je u interesu imati ovakvo stanje?

Interesnim grupama, zaključih, jer, da nije tako, mi danas ne bismo pričali o problemu obrazovanja djece s poteškoćama u razvoju i ona bi redovno išla u svoje vrtiće i škole.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera