Oglasi

Kako smo muziku strpali u džep

Nema više smisla postavljati ono nekad popularno pitanje: koje bih albume ponio na pusti otok? Ponio bih sve - i još bi mi ostalo mjesta.
Al Jazeera

Nedavno me nazvala prijateljica i rekla da ima stotinjak originalnih glazbenih CD-ova koje bi mi rado poklonila. Kaže, ne trebaju joj više, jer glazbu sada sluša samo na Google Play Music. Jednostavnije je, a ima i više mjesta u kući.

"Jesi li sigurna da to zaista želiš", pitao sam je nesigurno misleći da me zafrkava znajući za moju naviku da gomilam stvari poput antikvara.

"Sto posto sigurna. Uskoro se rješavam i knjiga, nabavila sam Kindle".

I tako sam, bez oranja i kopanja, obogatio svoju fonoteku te dodatno opteretio ionako krcatu vitrinu.

Nedugo potom sjedio sam u društvu s jednim poznanikom koji se spremao poći u Njemačku na privremeni rad. Raspitivao se kod koga bi mogao ostaviti svojih petstotinjak gramofonskih ploča. Želio je da budu na sigurnom dok ga nema. Uz to je ispričao kako je, ne znajući gdje će se u tuđini skrasiti i koliko će ondje ostati, tjednima prije toga prebacivao najdraže albume s vinila u digitalni format. Sve ih je zatim ukrcao na eksterni hard disk koji će, kako reče, ponijeti sa sobom da mu sva ta muzika bude nadohvat ušiju.

Muzika u virtualnim vitrinama

Pod dojmom njegove priče razmišljao sam o tome koliko sam i sâm nagomilao glazbe oko sebe na kazetama, vinilima, originalnim i "sprženim" CD-ovima, na kompjutoru, u mobitelu... Sve te nosače zvuka brižno sam prevozio u selidbama, a što nije moglo ići sa mnom ostajalo bi u kući mojih roditelja kao u nekoj sigurnoj luci. Ta zvučna prtljaga vremenom je, naravno, bivala sve većom, ali i lakšom jer su nosači zvuka i uređaji za pohranu glazbe postajali sve manji i jednostavniji.

Sjetio sam se vremena kada bih s dvadesetak gramofonskih ploča pod rukom odlazio prijateljima "na slušanje", a danas najmanje toliko albuma nosim naokolo praznih ruku jer su pohranjeni u mobitelu i ulaze mi u uši preko slušalica. Većinom tako i slušam glazbu, u hodu i iz džepa. Čitave digitalizirane i preformatirane fonoteke strpali smo u džep. Sve što se nekoć marljivo skupljalo na vinilnim pločama, kazetama i CD-ovima, danas je komprimirano u stotinjak gigabajta, ukrcano u laptope, mobitele i druge pametne uređaje, spremno za najdalja putovanja i najduže ostanke.

I nije tako samo s fonotekama nego i našim privatnim videotekama, bibliotekama, foto-albumima... Sve je spremljeno u nekoliko foldera i dostupno u svega par klikova. Ormari, vitrine i police, figurativno rečeno, temeljito su ispražnjeni, a ono što je eventualno ostalo na njima, skuplja prašinu. Albumi se danas drže u nekim virtualnim vitrinama, kupuju u internetskim shopovima i slušaju u streamingu. A za sve kojima je prezahtjevno ili dosadno preslušavati čitave albume, pjesme se mogu kupiti "na komad" preko online servisa u čijim su arhivima deseci milijuna pjesama.

Jedni prečacem u budućnost, drugi u prošlost

No, da ne bude zabune, mnogi i dalje, marljivo poput hrčaka, kupuju i skupljaju gramofonske ploče i CD-ove, čak i odavno prezrene kazete. Dok jedni jurišaju prečicom u budućnost koja je nastupila još jučer, drugi se sličnim prečacima nešto polaganije vraćaju u prošlost. Gramofonske ploče, koje su u jednom trenu osuđene na ropotarnicu i proglašene zauvijek mrtvima, u međuvremenu su uskrsnule i danas ponovno imaju veliku vrijednost.

Ne samo vinili i kazete, nego i CD-ovi današnjim klincima ne znače mnogo. Oni su izdanak jučer banule budućnosti, shortcut generacija digitalne estetike, ali i njene etike kojoj je takva vrst audiofilskog kolekcionarstva neshvatljivi atavizam.

"Stari, sve ti je na YouTubeu. Imaš Google Play Music, iTunes, SoundCloud, Deezer... Ako ti se čita, imaš Kindle, za fotke imaš Google Photos".

Njima je – i ne treba ih osuđivati zbog toga – sasvim strano čitanje, gledanje ili slušanje koje iziskuje strpljenje. Sasvim im je stran onaj ritual kada se ploča izvlači iz police pa pažljivo, pomoću palca, kažiprsta i srednjaka vadi iz unutarnjeg omota, onda još pažljivije – zahtijeva to krojačku spretnost ruku – vadi i iz najlonskog omota i potom nabada na metalnu iglu kako bi sjela na tanjur gramofona. I još se finom baršunastom četkicom s površine ploče skida prašina i statički elektricitet da bi na koncu zvučna igla nježno bila spuštena na povšinu vinila.

Slušanje bi otpočinjalo nakon tih pet-šest neizbježnih poteza neusporedivih s klikanjem ili tapkanjem po ekranu; kada je sve doslovce pruženo na dlanu, u laganom i elegantnom stonamjenskom uređaju koji nosimo u džepu.

Koje albume danas ponijeti na pusti otok?

U virtualnim glazbenim depoima danas nema čega nema. No, ta dostupnost svega uvelike je oskvrnula sam čin traženja i oduzela mu uzbuđenje. S lakodohvatljivim obiljem postajemo manje zahtjevni: nema rudarenja, avanture traganja i radosti pronalaženja. Sve je podređeno što bržoj konzumaciji, krajnjem činu. Traže se još samo kolekcionarski rariteti, arhivski i ekskluzivni snimci kojih (još) nema na svim onim online servisima i platformama.

A logika govori da se nekamo mora (st)ići još dalje od toga, i to uskoro, jer horizonti budućnosti koja je "već stigla" prostrani su i iznova se otvaraju. Možda ćemo već sutra glazbu, filmove, knjige i slike nositi u glavi, na usađenim čipovima ili umetnute poput USB-a u utore koji će nam laganim kirurškim zahvatima biti otvoreni na tijelu. Sva ta naša kulturno-emotivna prtljaga bit će, možda, dio nas, kao implantat. Zato danas nema više smisla postavljati ono dojučer popularno pitanje: koje bi albume ponio na pusti otok?

Ponio bih sve! I još bi mi ostalo mjesta.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.