Piše: Miroslav Filipović
Kakva se predodžba o Rusima mogla stvoriti u glavi nekoga tko se, poput mene, osamdesetih godina prošloga stoljeća formativno oblikovao na artefaktima zapadnjačke pop-kulture u ondašnjoj softsocijalističkoj, nesvrstanoj Jugoslaviji?
Iako smo većim dijelom dijelili istu ideološku mat(r)icu i po defaultu trebali biti bliži Sovjetima i Istočnome bloku, ovdje smo, ipak, bili uveliko “amerikanizirani”, naplavljeni zapadnom pop-kulturom i preparirani tadašnjim, nimalo suptilnim, američkim marketingom o “crvenoj opasnosti”, koji se dobro zbratimio s ovdje prethodno usađenim titovskim “revizionizmom” sažetim u slavno historijsko “Ne!” drugu Staljinu.
Babaroge za odrasle
I ovdje su, slično kao na Zapadu, ruski tenkovi bili babaroge za odrasle. I ovdje je vladala predstava o Rusima (ne sjećam se da je itko među običnim ljudima koristio izraz Sovjeti) kao ustrašenim ljudima iza “Željezne zavjese”, u vječitoj oskudici i beskrajnim redovima pred polupraznim trgovinama, s uvijek – do Mihaila Gorbačova – namrgođenim generalima i generalnim sekretarima. I ovdje je, doduše, bilo nestašica i redukcija i svih tih tipično socijalističkih restrikcija, no živjeli smo u jednom ambivalentnom prostoru između Istoka i Zapada.
Tih se vremena, razumljivo, ponajviše sjećam kroz filmove, sport i glazbu. Odrastajući na američkim filmovima, koji su nerijetko imali izražen ideološki, hladnoratovski podtekst ili na pop-glazbi koja je imala snažan odjek pomodnih britanskih trendova, a naročito na sportskim predstavama, gdje su srazovi sa Sovjetima, još od mitske utakmice nogometnih reprezentacija na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine, bili kudikamo više od sporta – pravi ideološki okršaj “na ljevici” – ovdje je sve to vrijeme bio prisutan superirorno nadmeni stav spram Rusa. Klimaks tog rivalstva nesumnjivo je bila ona fakinski potcjenjivačka “odbojka” Dragana Kićanovića i Zorana Slavnića u finalu Europskog prvenstva u košarci u Liegeu 1977. godine, kada je Jugoslavija doslovce ponizila SSSR.
Poluzapadna perspektiva
Sjećam se grafita (ili je to bio tek verbalni geg) koji je glasio: “Posjetite SSSR, dok SSSR nije posjetio vas”, u kom je bilo kisele ironije na pacifikaciju Mađarske 1956. godine i slamanje Praškog proljeća u Čehoslovačkoj 1968. godine. Sjećam se buntovničke jeze koju sam osjetio kada sam prvi put čuo Johnyja Štulića kako pjeva o “Gdanjsku osamdesete, kad je jesen rekla ne…” i naokolo prepričavane legende o tome da je stih refrena u izvornoj verziji “Azrine” pjesme glasio “Rusi dolaze…”, da bi u službenoj verziji bio preinačen u “Oni dolaze…”
U to doba, prije nego što je Gorbačov – kasnije ćemo saznati, uz ogromne prepreke i protivljenja – došao na čelo Partije i SSSR-a, uključivši Perestrojku na Glasnost, Hladni rat zebao nas je i ovdje. Ali, opet kažem, iz svojevrsne poluzapadne perspektive. Sjećam se i Stingove pjesme orvelijanskog ugođaja jednostavno naslovljene “Russians”. U njoj je, strepeći za vlastitu djecu od “Oppenheimerove smrtonosne igračke” iliti nuklearne bombe, pjevao o tome kako se iskreno nada da i “Rusi vole svoju djecu”.
Baš sam ovih dana ponovno pogledao videoklip za tu pjesmu na YouTubeu, ali su mi pažnju privukli sasvim svježi komentari korisnika. Mnogi od njih, također, prigodno se prisjećajući te pjesme, pišu kako ih njezina poruka i zlokobna atmosfera uveliko podsjećaju na ono što se danas događa: dok su, zbog vrenja u Ukrajini, Rusi opet postali “zli”, a iz boce pušten stari zloduh Hladnoga rata.
Bogataši i mafijaši
Podsjetilo me to opet na moje formativne godine, dok sam se, slušajući “Smithse” i “Joy Division”, znao zapitati što slušaju tinejdžeri u Rusiji. Gorbačov je tek zasjeo na položaj i dok smo bili obuzeti radioaktivnim oblacima iz Černobilja, vjetrovi promjene iz Kremlja još se nisu osjećali. Pad Berlinskog zida i tranzicija otvorili su ventil i oslobodili silnu nagomilanu ljudsku energiju. Nemajući toliko fokus na Rusiji tih godina zbog rata na ovim prostorima, u jednom trenutku shvatio sam da su Rusi preplavili našu medijsku svijest.
U samo nekoliko ranotranzicijskih godina, nesretni i izolirani Rusi iz tinejdžerskih predodžbi postali su, u stereotipnoj medijskoj raspodjeli uloga, okrutni mafijaši i ekscentrični bogataši. Njihova rasipnost i raskoš neke danas ostavljaju bez daha, druge bez riječi. Bilo da je riječ o njihovim megajahtama usidrenima u prestižnim hrvatskim i crnogorskim ljetovalištima bilo o vilama i penthouseima u središtima Londona i New Yorka.
Tek sam godinama kasnije mogao upotpuniti mozaik i dobiti potpuniju sliku o vremenima koja su prethodila toj eruptivnoj tranziciji. Recimo, kroz roman Vladimira Kaminera Vojni rock, u kom je opisana vitalna sovjetska rock scena, koja je, mimo one službene, subverzivno djelovala na poluprivatnim koncertima u stanovima ili podrumima. Ili kroz halucinogene romane kultnog ruskog književnika Viktora Pelevina, koji je taj mahniti karusel oslobođenih žudnji, želja i ambicija nakon sloma komunizma sjajno opisao u romanu Generacija P. S tim da se ovo P odnosilo na Pepsi-Colu, fetiš sovjetske omladine 1980-ih u nedostatku Coca-Cole.
Zloduh Hladnog rata
Na YouTubeu, koji je neiscrpno nalazište za virtualne arheologe, našao sam stotine videoklipova sovjetskih/ruskih pop-grupa i izvođača iz onih vremena. I priznajem da nisu ni po čemu bitno zaostajali za onima na Zapadu: ni po jeftinom italodisco zvuku ni po groznim “fudbalerkama” a la Bono Vox niti po histeriji koju su izazivali među publikom. (Koga više zanima, upućujem na Ženju Bjelousova te grupe “Forum” i “Elektroklub”.)
Danas se smijemo i “ludim Rusima”. Mreža je prezasićena bizarnim snimkama raznih tamošnjih čudaka i bedaka. Dok Vladimir Putin iz Kremlja provocira novi hladni rat, na Zapadu (koji, po svemu sudeći, isti objeručke prihvaća) Rusiji se ponovno prišiva hladnoratovska etiketa “carstva zla”. O Rusima kao da opet znamo sve i – ništa. Opet su, u jednu ruku, nepredvidljivi i opasni; u drugu, raskalašeno bogati ili naprosto “ludi”. Njihova percepcija na Zapadu kreće se upravo između te dvije krajnosti.
Pa, eto, upravo se na jednoj kablovskoj televiziji emitira reality-serijal o superbogatim Rusima na Zapadu, pod nazivom “Upoznajte Ruse”, a u kojem su dvoje glavnih zvijezda – Ukrajinci. Ali, to je već za neku drugu priču.
Izvor: Al Jazeera