Kako smo Valtera pretvorili u Haltera

Fotografija 'Moja moć je moja slabost' Ulrike Rosenbachdating (EPA)

Piše: Filip Mursel Begović

Priznajem da se pomalo plašim feministkinja. Nije to strah od neke fizičke ugroze, da će mi samosvjesna i odrješita femina opaliti ljutu šamarčinu, pa makar i onu metaforičnu, zaista ne. Feministkinje više nitko ne proganja, proganjaju se samo žene. Mene također više ne proganjaju žene, proganja me, ponekad, vlastita žena.

Odgojen sam po „dobrim“ starim muškim principima (u svijetu bi rekli pravi Balkanac), i iako me fasciniraju, u pravilu se bojim odveć pametnih i uspješnih žena, koje ne moraju biti feministkinje. A njih se mahsus bojim jer one  u javnim polemikama nastupaju bez zadrške.

Ne do Bog da se sa njima zakačite. Umah bi vas proglasile retrogradnim muško-šovinističkim društvenim otpatkom, a pritom će biti  nevjerojatno dobro obaviještene o svim vašim potencijama i impotencijama. Jednostavno one su bez dlake na jeziku. Dakle, izrazito su brze na jezičnom revolveru i to me jako, jako plaši jer moj muški retrogradni mozak ne stigne procesuirati sve te značenjski komplicirane zaključke o rodnim i identitetarnim priključcima, sav taj konglomerat argumenata, protuargumenata i svih očuđavajućih fraza, naravno, bez jezičnih depilacija.

Dekada nestajanja

No, za razliku od svojih britkih prethodnica iz slavne feminističke prošlosti, današnje feministkinje su postale neka vrst pozirajućih javnih glasnogovornica. Iz života su iselile u teoriju, sa bojnog rodnog polja one su preselile na snobovsku rodnu akademiju, magistrirale su i doktorirale te dobile urednička mjesta po tiražnim novinama i televizijama te neumorno pišu retorički začinjene eseje i komentare. Sumnjiva je to evolucija: od beskompromisnih i borbenih radnica Amazonki do agresivne intelektualne buržoazije koja sa izvornim feminizmom ima veze koliko narkoman sa transcendentalnom meditacijom. I sve je to postalo jako naporno: sva ta pričanja o rodnim i spolnim identitetima – u rukavicama,  pod teškim jarmom znanosti, s koketnim glasom spram politike, i što nam se ponajviše „sviđa“ – s manekenskom  pozom koja je zaboravila svoju ruralnu prošlost.
Umjesto straha mene sve više hvata dosada i melankolija (iako se nisam inhalirao i gongao butanom i neostik ljepilom) uz saznanje da feministkinje ulaze u dekadu svoga nestajanja.
Na ruku im ide stalna muška težnja ka ženskoti jer sada se upravo nalaze u metroseksualnom razizemlju: nit’ cica maca nit’ oštar pas. Možda su baš to htjele feministkinje. No, šalu na stranu, zamjetno je da ovdje više nije riječ o pokretu za prava žena radnica i njihovom rasplamsalom buntu – već žanru. Feministkinje su postale neka vrsta „masonerije“ vlastite znanosti i kulturnog aktivizma, a krase ih visoke potpetice opće kulture, intelektualne oštroumnosti i efikasnosti, ali i hladne, gotovo strojevne, umne preciznosti.

Najbolji muškarac je onaj koji je najbolji svojoj ženi i obrnuto, to jest, muškarac koji se bori za prava žena bori se i za svoja prava. 

Feministkinje su sve pametnije, kulturnije, obrazovanije ali pritom, kažu muški šoveni, i sve bezosjećajnije, brutalnije, ratobornije i prostije.

Koliko god mi na nerve djeluje takav poopćeni muški stav koji potječe iz dominantnog patrijahalizma toliko me nervira i današnji ženski pokret s parfemom feminizma. Paradoksalno, izvorni pokret za prava žena (dakle riječ je o borbi radnica za 8 sati sna, 8 sati životne radosti i 8 sati plaćenog rada) još se uvijek čuva kod nekih muškaraca. I zaista, nema boljih feministkinja od muškaraca i to kada operu suđe, usisaju dnevni boravak, okupaju i spreme dvogodišnje dijete na spavanje, a njihova žena pritom čita knjigu Virginije Woolf ili knjigu K. Millet s naslovom „Politika spola“. Oni tada postaju najljepši oblik ritualne ženske discipline, a sreća njihovih žena čini ih istinskim muškarcima. Najbolji muškarac je onaj koji je najbolji svojoj ženi i obrnuto, to jest, muškarac koji se bori za prava žena bori se i za svoja prava. Otkrijmo i poneku njegovu tajnu: potajno ga uzbuđuje Severina, Lara Croft i TV-serija Seks i grad.

Društveno licemjerje

Neke će današnje feministkinje podozrivo komentirati nedavno održani Međunarodni dan žena. Štoviše, sa gađenjem će se sjećati prazničke atmosfere 8. marta prije devedesetih godina prošloga stoljeća. U vrtiću i u prvim razredima osnovne škole crtali smo tada majkama crvena srca, pisali prigodne poruke nalik na ode, nosili cvijeće u iscrtanim košaricama od kartona… Lijepo. Zaista? Ja se sjećam nečeg drugog: pripitih očeva i muževa koji se vraćaju sa slavlja iz svojih firmi ne bi li čestitali svojim izdržljivim ženama i majkama. Neka se zna: i oni slave Dan žena. Možda od tuda ona uzrečica – pijan ko majka! Stoga razumijem što feministkinje preziru u vezi 8. marta – društveno licemjerje u muškoj režiji.

Reče mi neki dan moj susjed, koji je radio u tvornici s golemom čeličnom zvijezdom okačenom na ulazu. „E, da samo znaš koliko je kopiladi napravljeno za 8. mart. Stari, pa šta si ti mislio da su samo muškarci pili. Napije se tupača za svoj praznik, razulari se i dobije metak, he, he, poklon od kolega na poslu. Onda dođe kući gdje ju čeka nakresani muž, dobije šamar jer se napila ko deva i ode spavat. To ti je bio 8. mart radnica iz naše tvornice.“
Tako iz svojeg iskustva zbori moj susjed, koji je još uz to i Bosanac. Da, zanimljivo, osmi se mart u komunizmu slavio zaista zdušno tako da su žene morale tražiti zaklon od kiše metaka. Slavio se uz poklič pristalica unitarne Jugoslavije pod parolom „Sve žene sretne u jednoj državi pod centralnom muškom vlašću“. Nakon devedesetih s novom vlašću, barem u Hrvatskoj, 8. mart se prestao euforično slaviti – valjda od straha da se netko ne bi sjetio kako ga je lijepo bilo slaviti u Jugoslaviji.

Današnje snobovski intelektualno orijentirane feministkinje nikada neće priznati da se njihovi ideološki korijeni vuku iz partizanskih kola.

E sad. Jedna od asocijacija uz 8. mart je i AFŽ. Naime, po uzoru na engleske sufražetkinje, koje se nisu libile činiti manje diverzantske akcije poput paljevina i podmetanja bombi, u Drugom svjetskom ratu, na našim je prostorima nastala Antifašistička fronta žena (AFŽ). Uloga organizacije je bila mobilizacija u pomaganju partizanskim jedinicama i sudjelovanja u oružanim diverzantskim akcijama, te razvijanje famoznog bratstva i jedinstva među ženama. Dakle, čini se da od tuda potiču ideološke tekovine Dana žena na našim prostorima koje su ujedno neka vrst preteče današnjih regionalnih feministkinja, a ne šezdesetosmašice i neka Angela Davis sa skokom u vis, u devedesete godine. Bile su to mlade partizanke.

Prve feministkinje na našim prostorima

Današnje snobovski intelektualno orijentirane feministkinje nikada neće priznati da se njihovi ideološki korijeni vuku iz partizanskih kola, da su prve prave feministkinje na našim prostorima bile mlade rumene seljanke, sa debelim ristovima, brižno ispletenim kečkicama, koje su svoje seoske marame i mahrame zamijenile partizanskim kapama. Šteta za njih što to nikada neće priznati. Uostalom, zar bi vi u naše doba, da možete, između Sylvije Plath i Erice Jong te jedre Jovanke Budisavljević iz Like – izabrale Jovanku za svoj uzor. Ma, jok. Jovana nije bila intelektualka, Jovana je bila seljanka, a to nije prihvatljivo kao zalog društvenog establishmenta.

Analogno, u Britaniji su, nastojeći spriječiti sufražetkinje u stjecanju simpatija, donijeli tzv. Zakon o mački i mišu kojim su se zatvorenice oboljele zbog štrajka glađu puštale, a hapsile tek nakon oporavka. U Jugoslaviji je vrijedilo drugo pravilo – tzv. zakon Mirka i Slavka. Taj zakon se otkriva u konstataciji moga susjeda u kojoj su žene bez obzira na prividnu komunističku ravnopravnost na kraju ljubavne borbe dobivale licemjerni falički metak u kombinaciji s karanfilom: „Mirkica, pazi metak! Hvala Slavica, spasila si mi život!

Naime, AFŽ je bila ženska politička organizacija, osnovana 6. prosinca 1942. godine u Bosanskom Petrovcu na Prvoj zemaljskoj konferenciji žena. Pozdravni govor je održao zapovjednik Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Josip Broz Tito. Lijepi Tito – boljševički Rudolf Valentino, postade osloboditelj jugoslavenskih naroda.

U današnje tranzicijsko vrijeme žene su iz tvornica izbjegle na burzu rada i što ćemo sad sa njima kad svako malo muškarci potroše sve resurse i proglase represivnu mušku recesiju.

Naravno, volio je partizankama poklanjati municiju iz svojeg šaržera tako da su one, slaveći, padale kao pokošene, a među njima bila je i mlada Jovanka Budisavljević – prva jedra femina na zajedničkom razaraču svih Jugoslavena. Dakle, nekad su se plesala kola, a danas imamo solidarne gay parade i gueer festivale.

Dakle, za žene nije bilo bijega ili zbjega koliko god ekstatično plesale partizanska kola i protestno lupale kuhačama po kazanima, ma koliko god mahale bijelim kuhinjskim krpama, one do danas nisu uspjele pobjeći silovitim patrijarhalnim nasrtajima – kao što im današnje feministkinje i nisu neki zagovornici. Primjerice, pokušajte danas nekoj domaćici u Kulen Vakufu ili u Banovoj Jaruzi prenijeti nešto od ozračja suvremenih feminističkih i queer teorija. Ma nema šanse da će išta shvatiti, iako su one najugroženije. Zabezeknuto će vas gledati kao i većina muškarca koji i dalje sasvim slobodno pucaju iz svih raspoloživih oružja, a žene se i dalje dobrovoljno podmeću kao meta.

BiH kao prva feminalna država

U današnje tranzicijsko vrijeme žene su iz tvornica izbjegle na burzu rada i što ćemo sad sa njima kad svako malo muškarci potroše sve resurse i proglase represivnu mušku recesiju. Što god mi napisali ništa se neće promijeniti. Možda i hoće. Ako Josipović, Tadić, Obama i Sarkozy operativnim zahvatom promjene spol. Dodik ionako ne mora – on je oduvijek ratoborna feministkinja gigantskog rasta koji se bori za zajedničku državu svih srpskih žena. Slijedom toga uskoro možemo očekivati odcjepljenje i novu feminalnu državu promijenjenog spola kojoj će na čelu biti gigantski transvestit jer ipak treba zadovoljiti sve muške potrebe. A masa žena, tzv. masažerki, kondenzirat će se u liku velike državnice Dodik(a).

Zar to nije cilj presvijetlosti njegove izabrane – da ga zavole žene sva tri entiteta. Dakle, proglašavamo Republiku Žensku. To bi ujedno mogao biti prvi međunarodni uspjeh srpske politike u BiH, a i pozitivni politički presedan u svijetu, jer je za očekivati da će im se pridružiti i sve obespravljene i nezadovoljne Hrvatice i Bošnjakinje. Nije to baš bez veze jer i 8. mart slavi pobjedu žena nad muškocentičnim sustavom koji je u recesijsko vrijeme značio loše radne uslove i niske plaće.

Ima li suštinske razlike između teškog ekonomskog stanja u kojem se nalazio Zapadni svijet početkom 20. stoljeća, od kada datira obilježavanje 8. marta, i onog danas, u prvoj desetini 21. stoljeća. Gotovo da nema. Od tuda ideja da i cijela BiH postane prva feminalna država, da upravo u srcu Balkana započne konačna ženska revolucija, a da se kao prvo i preventivno što prije proglasi odcjepljenje Republike Ženske za spas Bosne i Hercegovine. Ta će nova država zasigurno direktno ući i u Europsku uniju. Merkelica će je odmah priznati kao onomad Vatikan Hrvatsku, štoviše, bit će joj kuma ako joj to bude ponuđeno.

Ako uskoro pročitate novinsku vijest „razvojačena pripadnica Vojske Republike Ženske pijana pretukla muža i djecu“ znat ćemo da u našem društvu vlada jednakopravnost i da nam je krenulo na bolje. Znat ćete da će tvornice napokon proraditi i da vašu djecu čeka bolja budućnost. U Republici Ženskoj slavit će se Međunarodni dan muškaraca. No, što ako vam na putu za tvornicu iza bandere negdje kod Banja Luke iskoči transvestit u mantilu?

Nemojte da vam otkaže hercika kada on naglim trzajem rastvori mantil i pokaže vam recesijski pribor između zavodljiva haltera i cicntregera te plačno obznani: Malena, moja malena, vidi ovo bona, što je meni moja borba dala – iz Valtera me pretvoriše u Haltera.

Ah, sestrice, živjela nam, živjela Republika Ženska i sretan ti 8. mart, Dan muškaraca!

Izvor: Al Jazeera