Prije desetak dana na Facebooku je pokrenuta jedna nostalgična grupa. „Osijek osamdesetih“ se zove. Da, i? – reći ćete. Ni prva ni zadnja takva. Facebook je pun grupa u kojima se ljudi raduju minulim vremenima. Da, ali ova je po nečemu ipak posebna.
Nije ta grupa ništa revolucionarno na najraširenijoj društvenoj mreži. Ima na desetke sličnih u Hrvatskoj, na stotine u regiji i na tisuće u svijetu. Nostalgija, naročito za osamdesetima, zavodljiv je osjećaj i ljepljiv fenomen na koji se hvata skoro sve živo što je u tim prošlim dekadama odrastalo, voljelo, plesalo i pjevalo, plakalo, tuklo se, ogovaralo i sve drugo što ide u naponu mladenaštva. Čim negdje iz virtualnog polja provire osmica i nula, već srce zaigra, a čovjek mlitav od konfuzne današnjice prene se pa krene nizati objave i udarati lajkove.
Mjesto gdje nema ustaša i partizana
Tako je to bilo i prije nekog vremena sa spomenutom grupom u kojoj se najprije susrelo nekoliko starih prijatelja i znanaca, pa par sati kasnije stigoše prijatelji prijatelja i znanci znanaca, pa nedugo potom još prijatelja, znanaca, ali i neznanaca. Grupa je u par dana strelovito rasla i već koncem prvog tjedna postala lokalni fenomen.
Jer Osijek, poput svakog drugog grada, ima svoj specifičan žargon i rituale, prostore i osobenjake, pa kad se o svemu tome i o svima njima počelo buditi sjećanja, međusobno ih razmjenjivati i zajedno nadograđivati, grupa se za kratko vrijeme uzdigla i postala, štono se kaže, totalni hit. Nađoše se u njoj dugo neviđeni sugrađani, obnoviše neka stara, učvrstiše postojeća i stvoriše nova prijateljstva, a sve na fonu sentimentalnih sjećanja na vremena za koja će gotovo zborno i odreda reći da su bila bolja od sadašnjih.
Tamo se razmjenjuju stare slike, prepričavaju doživljaji i rekonstruiraju davni događaji. Grupa je ubrzo postala svojevrsni izlaz za nuždu, vremenska crvotočina o kojoj inače dumaju teorijski fizičari. Netko je u toj grupi lijepo sažeo taj osjećaj u misao: “Otkad postoji ova grupa, nema više ni ustaša ni partizana” aludirajući na mazohističku naviku da se čak i najbenignija apolitična čavrljanja na mreži uprljaju starim ideološkim svađama.
Netko drugi je, na istom tragu, pomalo zlurado primijetio da su Osječani „iz ‘41. i ‘45. napokon stigli u osamdesete“. Dobri duh prošlosti pušten je iz boce.
Preko Facebooka oživjeli gradski korzo
Grupa je za kratko vrijeme naprosto eksplodirala. U prvih desetak dana okupila je više od 13 tisuća članova, a ono posebno što se iz te priče izrodilo, pa iz virtualne stvarnosti preselilo u onu opipljivu jest da je dio okupljenih članova uspio oživjeti tradiciju večernjeg izlaska petkom na gradski korzo.
Baš onako kako su to činili davnih godina sve do rata, i ne samo u osamdesetima. Tamo ih se već prvog petka u tradicionalnih „pola osam“ okupilo više od tisuću, a oduševljenje inicijativom nastavilo je rasti pa grupa sada već ima skoro dvadeset tisuća članova. Mnogi u tome vide najpozitivniju stvar koja se dogodila uspavanom – neki će reći i polumrtvom gradu, koji je zadnjih godina, kao i čitava Slavonija, postao hrvatski sinonim za iseljavanje.
U Irsku je, ne odveć pretjerano govoreći, preselilo „pola Osijeka“ grada koji je u doba Austro-Ugarske, potom i Kraljevine Jugoslavije, a i one poslijeratne, bio jedno od najsnažnijih industrijskih središta na ovim prostorima.
Virtualna komora za dekompresiju stvarnosti
Ova osječka priča tek je zadnja, možda i najemotivnija u nizu na najraširenijoj društvenoj mreži koja vrvi sličnim ovdašnjim lokalnim zajednicama: “Iz Zagreba si ako se sjećaš…”, “Sarajevo nekad i sad”, “Beograd u 80-tima”, “Osamdesete u Splitu”, „Banja Luka osamdesetih“, „Sombor nekad i sad“, „Izola kot je nekoč bila“, „Pula iz vremena Jugoslavije“, “Nekad bilo u Prijedoru” i sličnih.
U tim grupama, koje su poput virtualnih komora za dekompresiju stvarnosti, ljudi dijele sentimente iz prošlosti, ne uvijek nužno iz osamdesetih. Ponegdje uz više interesa i druženja, pa i oživljenih rituala poput okupljanja na osječkom korzu, a ponegdje tek uz dijeljenje fotografija i videoklipova s pjesmama iz davnina. Sve to pretočeno u jedan veliki virtualni sentimentalni tulum.
Među svojim raznim dužnostima Facebook funkcionira i kao okupljalište razasutih generacija, svojevrsni memorijalni kompleks i mjesto bijega u „bolju prošlost“. Ili, kako beogradski kantautor Kralj Čačka u pjesmi ‘Moj avatar’ kaže: “…tamo se mnogo više voli i tamo se mnogo manje mre, jer tamo su vera, želje i snovi, a ovde su strahovi i patnje sve“.
Izvor: Al Jazeera