Da li su tekovine ZAVNOBIH-a riješenje za državnost ili iluzija da istorijom možemo da riješimo naše stvarne muke?
Jer, naša država kao slijepac sijedi na klimavoj stolici, suprostavljenih politika dva entiteta. Republika Srpska nikako ne može da nauči da Federaciju privoli, a i protiv 25. novembra bi najradije doživotno, kad bi mogla, protestvovala. Vrlo rado bi taj drugi entitet jednim potezom bosansko-hercegovačku državnost izbrisao. Eh, kada bi to samo mogao, ovako stvarno mora 25. novembar još da trpi.
Šta su tri naroda te 1943. godine jedni drugima obećali, a kako su brzo sve tekovine antifašizma zaboravili? I Srbi, Hrvati i Muslimani kao da su zagrljajem postali ukleti, to je naša zajednička i tragedija i komedija.
Vratite se mislima u tekovine ZAVNOBIH-a
Bitno je da ga slavimo, samo zato da ga ne zaboravimo!
Datum koji je odobren za državnost je sluđen, jer je između tignja i vatre. Kao duhovni pastir RS bi i ovaj datum spasio od te dugotrajne muke, predlažući neki drugi, samo kada bi 25. novembar podlegao njihovoj staroj lažnoj mudrosti, zna i on da je svaki drugi prijedlog obmana i ciljno sredstvo. Pa se tako 25. koprca, ne da u inat da se raspusti, neće ni on da odustane od svog starog sna, neće iz prkosa. On svojim postojanjem tjera normalno građanstvo BiH da se prisjećenjem, misaono vrate u tekovine ZAVNOBIH-a, jer to je još uvijek najbolji oslonac.
On nas podsjeća na sve one muke koje smo prošli septembra 1943. godine, tj. na pripreme za održavanje Osnivačke skupštine ZAVNOBIH-a, koje će se na prvom zasjedanju u Mrkonjić Gradu (25. i 26. novembra 1943.g.) konstruisati kao najviše političko tijelo NOP-a u BiH. Na ovom zasjedanju prisustvovalo je 247 delegata, 173 imala su pravo glasa, a od toge bile su četiri žene i to je tih i skroman trag njihove angažovanosti. To je odraz njihovog učešća i početak prekida ženskog dugog ćutanja. To je pokusni izlaz iz tištećeg i mučnog zatvora, to je dan njihove uzbune. Kako li je tad bilo njihovo zanosno osjećanje uslijed većinskog muškog prisustva?
Četiri heroine za pamćenje
Iako su činile svega 0,6 posto, ta slika njihovog učešća dala je jasnu sliku poziva i ostalim ženama. Bila je to neka vrsta naređenja da se i one stidne i bijesne podjednako razumski dozivaju u nadolazećoj budućnosti. Njih četiri su zauvijek u historiji ostavile traga: Mevla Jakupović (radnica iz Tuzle), Danica Perović (kapetanica iz Banja Luke, upravnica bolnice Jedanaeste divizije), Zora Nikolić (radnica iz Sarajeva) i Rada Vranješević (studentica, članica Centralnog odbora AFŽ-a).
Njihovo pojavljivanje je i zbunjivalo i plašilo masu, kao da su svojim učešćem tražile oproštaj. Tada je izabrana lista vijećnika AVNOJ-a iz BiH, ali na tom popisu od 103 vijećnika nije bilo nijedne žene.
Rezolucija ZAVNOBIH-a i Proglas narodima
Na zasjedanju u Mrkonjić Gradu je usvojena Rezolucija ZAVNOBIH-a i Proglas narodima. Danas se svaki građanin/građanka može sa pravom zapitati da li je u njima bilo nečeg dobrog i utješnog, a na izgled varljivog i prividnog? Da li se mogao naslutiti osjećaj slutećeg guranja i gonjenja oko zajedništva? Bio je to dobar pokušaj primjene suživota, zajednička odluka u zametku. Već tada je istaknuto da BiH „nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, hvatska i muslimanska“. Tada su se tom zajedništvu svi radovali i slavili ga kao diku.
I danas takvo zajedništvo slave, ali sa primjetnom skepsom, svi ga se i boje, i čine sve da ga razdvoje. I kao da je tad ciljano da za predsjedništvo ZAVNOBIH-a bude izabran ljekar iz Banja Luke. On je trebao da ih od svake nadolazeće bolesti liječi, da ih tješi i uljeva im snagu uslijed svake sumje i posrtaja.Bila je to izgleda i ljekarova zabluda u ravnopravnost žena i muškaraca, koje je garantovana Dekleracijom ZAVNOBIH-a. Jedino što je ostalo nepromijenjeno i sigurno do danas je da svako sa 18. godina ima svoje aktivno i pasivno pravo na glasanje za vrijeme izbora.
Tako je tekao put Bosansko-hercegovačkog razvoja, od tekovina ZAVNOBIH-a, pa sve do Dejtonskog sporazuma, koji je zacementirao Ustav, temelj čudnog funkcionisanja današnje umorne Bosne i Hercegovine. To je i sudba i usud trojnog zajedništva, liči na Titanik koji samo što ne potone. Ali, eto opstaje uprkos sili i haribdi, 25. novembar kao broj državnosti i prkosa.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera