Kirgistan: U zemlji konja

Danas Kirgizi, najvećim dijelom godine živeći u selima, jurte koriste kao privremene domove (Ustupljeno Al Jazeeri)

Piše: Dado Delić

Zadnji i najviši prijevoj Ak Bajtal, visok 4.655 metara, ujedno je i prirodna granica između Tadžikistana i Kirgistana. Osluškujući udare sopstvenog srca na tom, upola rjeđem zraku nego u dolini, tadžikistanski carinik mi udara pečat i vraća se u vojnički krevet nastavljajući razgovor sa drugim vojnicima.

Kirgiška strana, mnogo opuštenija u kontrolisanju tih beživotnih planina, smjestila se na visini od samo 3.000 metara. U cilju privlačenja turista, Kirgistan je viznog režima oslobodio čak 90 država svijeta. Granicu prolazim s lakoćom, a kao oproštajna zabava, iza mojih leđa, Pamir implodira.

Oblaci su se navukli kao da poštuju političke granice dvije zemlje i još jednom mi pokazali u kojoj mjeri me je priroda ustvari poštedjela. Sa žalom sam se otkotrljao tom grbavom cestom i pogledom ispratio misao što mi je drug, bodreći, rekao: „Uživaj i upijaj, jer samo ćeš jednom proći tim cestama“.

Silaskom u Sary Tash, zapljusnuo me je topao zrak. Kao sa razglednice, u tom kirgiškom selu sa pozadinom zelenih pašnjaka ukazale su se prve jurte. Vješti Kirgizi, jurcajući na hitrim konjima, sabirali su rasuta krda konja i tjerali ih preko pašnjaka. Još tog prvog dana, pod utiscima i radostan zbog prelaska u drugu zemlju,  energično sam prešao dva prevoja od po 3.500 metara ka unutrašnjosti zemlje.

Velika korist od konja za Kirgize [Ustupljeno Al Jazeeri]

Od mjeseca juna do mjeseca septembra žive nomadskim životom. Svake godine iznova, birajući novu, ili ako se pokazala izvrsnom, držeći se stare lokacije, oni plaćaju najam državi za ispašu stoke na državnoj zemlji. U čudu sam posmatrao krda od 50 ili 100 konja i pitao se, u poređenju sa krdima krava, kakve koristi imaju od konja.

Čoban Ruslan, sa krdom od 20 konja iz sela Talas, objasnio je kako živjeti od konja. Jurtu je tek razapeo na dan mog dolaska, a za kasni početak sezone za njega, kriva je prinova. Za pravljenje jurte, zadužen je tzv. master. Svaka porodica ima barem jednog iskusnog mastera za pravljenje jurte. Njega će naslijediti jedan od sinova ili, ako su radišni, svi.

Od grana debljine palca, u obliku kruga, plete se prvi dio jurte. Konopcima se nadovezuju savijene grane koje strše uvis umečući se u krug koji čini krov jurte. Kravlje kože i čvrsto pletene jambolije od ovčije vune se prebacuju preko konstrukcije, i to više njih, sve dok jurta ne postane vodonepropusna. Na pod se stavljaju kravlje kože, preko kojih se slažu tepisi i centralno postavljena peć. Nakon toga, unose se vuneni dušeci za spavanje, lonci za kuhanje i osnovne potrepštine nužne za život. Čitava porodica, od najstarijih do najmlađih spavat će skupa u jurti.

Dalje do Indije

Ponosni svojim proizvodima, nutkali su me svim i svačim. Nenaviknut, pijuci kljimljiz, to kiselo, alkoholizirano konjsko mlijeko, grčio sam facu i zabavljao djecu i one najstarije. Ukoliko se popije više od dvije, tri šolje, ima sedativni efekat, te zagarantovano će vas poslati u svijet snova.

Kljimljiz je najunosniji proizvod koji konji daju. Preko dana, čobani bi iz planina dotjerali konje do jurta, te potom odvojili ždrjebad od kobila. Vežući ih konopcima, ali tek na udaljenosti od metar od kobile, čineći ih smirenim oboma, žene bi se dale na posao. U toku jednog dana, kobila se muze pet ili šest puta, a u prosjeku svaka dva sata, dajući oko litar mlijeka svaki put. Rezultat jeste oko pet litara mlijeka po kobili dnevno. Noću bi se i kobile i ždrjebad puštali i sami odlazili u šumu te konačno dobijali ono što im pripada. Samo po sebi, mlijeko je slatko, ali mu se dodaje bakterijska kultura i zatim, u dubokim kacama nakon dugog napornog miješanja, ostavlja da prenoći.

Sutradan, to je gotov proizvod. Tačnije, osamdesetak litara od njegovih 20 konja. Interesantno je da kljimljiz na sobnoj temperaturi može opstati čak tri mjeseca, a u frižideru i do godinu dana, a da se ne pokvari. Još nevjerovatnije jeste da se tih 80 litara, u toku jednog dana rasproda bez po’ muke.

Potkrepljen mlijekom, kajmakom, domaćim hljebom, i u svakom pogledu sit, na putu za Biškek, savladao sam i posljednji prijevoj. Sa 3.000 metara, kao po leđima zmije što se spuštala 2.000 metara niže u kanjon rijeke Kara Balta, sjekao sam krivine na momente vozeći 70 kilometara na sat.

Bisage su drhtale i boce se divljački tresle rizikujući da se sve raspadne. Svejedno, nisam usporavao. Još koji sat svježeg vjetra u lice i zatim slijedi žarki Biškek i iščekivanje Indije. Sa planina i spokoja, prebaciti se u kipući lonac svih paradoksa i kontradiktornosti na jednom mjestu koje se zove Indija.

Do Indije, neka umre smrt!

Izvor: Al Jazeera