Knin, pažnja koja traje nekoliko sati

Prema posljednjem popisu stanovništva, 40 posto stanovnika Knina je mlađe od 30 godina (Al Jazeera)

Piše: Mihailo Kragulj

Kninjani u danima pred obljetnicu vojno-redarstvene akcije “Oluja” već unaprijed znaju da se grad užurbano šminka, da se uređuju i čiste ulice, da se redovni vojnici pripremaju za doček i smještaj ratnih veterana, da policija kontrolira i obilazi rute kojim će proći povorka sa državnim dužnosnicima, da se održavaju razni sportski turniri, zabavne i kulturne manifestacije, da su u gradu mnoge novinarske ekipe koje hvataju ljude po ulici tražeći sugovornike…

Već godinama je raspored događanja isti. Odmah ujutro će krenuti budnica gradskim ulicama, podignut će se zastava na kninskoj tvrđavi, položit će se vijenci za poginule branitelje, održat će se mimohod pripadnika oružanih snaga i braniteljskih udruga, služit će se misa za domovinu. U Knin će doći predsjednik Republike, doći će premijer, saborski zastupnici, čelnici političkih stranaka… neki da nešto kažu, drugi da budu viđeni. Opet, kao i uvijek, prilikom držanja govora predstavnika državne vlasti, trenutno aktualnih, neovisno tko su i iz koje stranke oni bili, čut će se zvižduci.

Dan poslije proslave Oluje ostat će samo Kninjani i njihovi svakodnevni problemi. I tako to ide iz godine u godinu. Već 19 njih.

Tijekom dana na svim radijskim i televizijskim postajama vrtit će se snimke govora, analizirat će se poruke, tko je bio, tko nije i zašto nije bio, tko je i zašto je zviždao, emitirat će se reportaže o životu u Kninu, kninskoj svakodnevici, odnosu Hrvata i Srba. U popodnevnim satima kolone crnih limuzina pod policijskom pratnjom će jedna po jedna otići, a u gradu će ostati Kninjani i njihovi gosti koji će u večernjim satima na glavnom gradskom trgu uživati u koncertu zabavne glazbe.

Kad proslava prođe, Kninjani ostaju sami
[Ustupljeno Al Jazeeri]

U proteklih 19 godina puno mladih sklopilo je brakove. Ima i onih miješanih. Rodilo se i puno malih Kninjanki i Kninjana, i Srba i Hrvata. I to je bogatstvo Knina.

Njima treba osigurati da imaju jednake mogućnosti za obrazovanje i zapošljavanje, za život, kao što ga imaju njihovi vršnjaci u drugim sredinama po Hrvatskoj, i da ih se i nekim drugima danima netko sjeti i upita ih kako su.

U selima oko Knina žive većinom staračka domaćinstva koja žive od mirovine. Manji je broj onih koji se bave poljoprivredom i tako zarađuju za život.

No, ipak se uvijek postavlja pitanje kako žive Kninjani, od čega žive i o čemu razmišljaju?

U početku su problemi s kojima se suočavala srpska zajednica u Kninu bili problemi integracije, povrata imovine, zapošljavanje u javnim službama, te pitanje pravoslavnog vjeronauka i srpskog jezika u školama. Danas su ti problemi uvelike riješeni.

U selima oko Knina pretežno žive Srbi, i to u znatno manjem broju nego u predratnim godinama. Naprimjer, u selu Polača, koje se nalazi 10-ak kilometara od Knina, u odnosu na 1991. godinu, kad je tu živjelo 1.598 osoba, trenutno živi 210 ljudi, od kojih je više od polovice starije od 60 godina. Dakle, to su većinom staračka domaćinstva koja žive od mirovine. Manji je broj onih koji se bave poljoprivredom i tako zarađuju za život.

Sela polagano izumiru

Problem sela je i nedostatak infrastrukture – uređenih cesta, vodovoda, javne rasvjete. Pored toga, javni prijevoz je loš. Ljudi trebaju otići u grad kod liječnika, u kupovinu, platiti račune…

U Kninu posljednjih podosta godina nema nikakvih nacionalnih incidenata. Pitanje egzistencije i preživljavanja dominira nad nacionalnim.

Nažalost, kninska sela polagano izumiru. Ona ožive samo u ljetnim mjesecima kada njihovi bivši stanovnici raseljeni od Amerike do Australije dođu u posjet rodnom kraju. Neki od njih se možda i vrate, ali tek onda kad tamo, u nekoj drugoj domovini, steknu uvjete za mirovinu i osiguraju sebi kakvu-takvu egzistenciju.

Hrvati koji su se doselili u Knin od države su dobili darovnice za kuće i stanove, stekli su krov nad glavom. Samo to i ništa više. Neki će reći da je i to dovoljno. No, za dugoročniju perspektivu ljudi koji već skoro 19 godina žive u Kninu trebalo je osigurati radna mjesta. Umjesto da država kupi štap za pecanje i nauči čovjeka kako uloviti ribu, ona je godinama kupovala i dijelila ribu.

U Kninu posljednjih podosta godina nema nikakvih nacionalnih incidenata. Pitanje egzistencije i preživljavanja dominira nad nacionalnim.

Iako je prošlo 19 godina od rata, Knin još mora biti na državnoj skrbi. Stoga država mora donijeti, ali napokon donijeti dugoročne strategije razvoja ratom stradalih područja, a ne neka parcijalna zakonska rješenja.

Izvor: Al Jazeera