U srijedu će Žalbeno vijeće Haškoga suda izreći konačnu presudu Jadranku Prliću i još petorici političkih i vojnih čelnika samoproglašene Hrvatske republike Herceg-Bosne za ratne zločine nad muslimanima 1993. i 1994. godine u BiH. Time će ujedno biti okončan jedan od najdužih procesa u Haagu nakon kojeg će Međunarodni kazneni sud za ratne zločine na području bivše Jugoslavije završiti sa skoro četvrtstoljetnim radom.
A večeras će u Mostaru „uoči izricanja drugostupanjske presude hrvatskim uznicima u Haagu“ kako piše na plakatu ukrašenom pleterom i krunicom, u katedrali Marije Majke Crkve biti održan molitveni skup. Ovaj liturgijski program započet će paljenjem svijeća i molitvom svete Krunice ispred katedrale, a nastavit će se u samoj katedrali služenjem mise za ljude koji iščekuju presude za ratne zločine.
Šala ili bezbožnička podvala
Uvijek kada me ošamari neka vijest poput ove o molitvenom skupu uoči presude šestorici bosanskohercegovačkih Hrvata u Haagu, najprije izvedem malu mentalnu vježbu kojom pokušam dekontaminirati misli godinama izložene medijskoj i političkoj radijaciji. Nastojim, naime, pročitati takve vijesti očima stranca, nekoga kome su ovi krajevi duhovno i fizički daleki i tek površno znani. Pa poput kakvog iznenađenog Finca raščlanjujem zbunjujuću vijest dio po dio, izvlačeći iz nje ključne pojmove: crkva – molitveni skup – haški uznici… Uživljen u poziciju dalekog stranca kojemu pred takvom viješću od nevjerice rastu oči, pitam se nije li to kakva tiskarska zabuna ili šala ili nečija bezbožnička podvala. Manemo li se priča o presumpciji krivnje i političkom kontekstu Haškoga suda, ostaje tek ogoljeno „finsko“ pitanje: zar liturgija ne bi trebala biti za žrtve, a ne za one kojih su ih učinili žrtvama? Budući da je ovdje neizdrživo, a i opasno po mentalno zdravlje predugo se uživljavati u poziciju dalekog stranca obuzetog naivnim logičkim dvojbama, vraćam se u svoj stvarni habit bez čuđenja i razrogačenih očiju.
Od Svevišnjeg traže intervenciju
Pokušat će, dakle, vjernici katolici, Hrvati, združenom molitvom desetak sati prije no što sudac Carmelo Agius s Malte pročita pravorijek, ishoditi duhovnim zazivom oslobađajuću presudu. Mada bi i ona ublažena u odnosu na prvostupanjsku, a kakvoj se trezveno nadaju odvjetnici optuženih, značila njihov skori povratak kućama budući da su već trinaest i pol godina u Haagu otkako su tamo 2004. dobrovoljno otišli. Pokušat će, znači, kod Svevišnjega zatražiti nekakvu intervenciju, blaženi utjecaj na žalbeno vijeće jednog ovozemaljskog suda da bude milostiv prema ljudima optuženima i već jednom svojski osuđenima za teške ratne zločine.
Oprostite mi ako griješim ili ako sam previdio, ali ne pamtim niti jedan sličan i toliko izreklamiran molitveni skup za one kojima bi se Crkva ponajprije trebala obraćati: bolesnima, ubogima, osakaćenima, silovanima, prognanima, opljačkanima, prevarenima… žrtvama mrtvima i živima, posebno onima ‘s druge strane’ koje bi u istinskog vjernika trebale izazvati kajanje. Ne kažem da takvih molitvenih okupljanja uopće nema, ali ne pamtim ih jer se takva obično ne oglašavaju plakatima i ne najavljuju u medijima kao ova večerašnja molitva i misa za osuđenike za ratne zločine.
Politička manipulacija vjerom
Osim toga, ovdašnje bogomolje sviju konfesija s nekom naročitom predanošću bivaju širom otvorenih vrata kada se obredi u njima kade političkim i nacionalističkim mirisima. Čast iznimkama, ali mnogi crkveni velikodostojnici drže se kao čuvari političkog otajstva. A crkva, kako vidimo iz večerašnjeg slučaja, tu biva kao instrument politike, a nerijetko i kao isturena podružnica političkih stranaka s kojima je u svjetovno-duhovnoj koaliciji.
Znaju oni koji organiziraju i koji će predvoditi večerašnju ceremoniju zazivajući uzvišenim glasom istinu i pravdu za svoju uzničku braću da odjek te molitve neće doprijeti do srca sudaca niti ih dirnuti. Oni će odrezati po svome, vjerojatno kompromisno, i zasad samo s jednom nepoznanicom: hoće li nekadašnji hrvatski državni vrh na čelu s Franjom Tuđmanom biti označen kao akter udruženog zločinačkog pothvata. I to je pitanje izvan dosega molitvi, ali je suštinsko u ovom slučaju i ono služi Crkvi kao alat manipulacije koja s istinskom vjerom nema ništa zajedničko. Ali i te kako ima s politikom.
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera