Ko je preživio, Nezuk mu se činio kao džennet

Naše konačište bilo je svega nekoliko kilometara od Kamenice, sela nazvanog Dolina grobnica (EPA)

Piše: Almir Šećkanović

“Ovo su Šušnjari”, sjetno govori Mirsad, pokazujući rukom ka proplanku koji se nazire sa naše desne strane.

“Zar je ovdje moglo stati 15.000 ljudi?”, iznenađeno pitam, znajući da su Šušnjari mjesto gdje se 12. jula 1995. godine formirala kolona Podrinjaca koja je krenula u proboj ka slobodnoj teritoriji, ka Tuzli.

“Stalo je i više… Čak 20.000”, zaključuje Mirsad i nastavlja koračati ka Potočarima.

Šušnjari su predzadnja tačka našeg trodnevnog puta ka Potočarima. Treći je dan marša u znak sjećanja na hiljade Podrinjaca koji nisu uspjeli preći na slobodnu teritoriju nakon pada tada “zaštićene enklave” Ujedinjenih naroda, Srebrenice.

Mirsad je moj prijatelj. Upoznali smo se prvog dana marša, u zvorničkom selu Nezuk. Iza nas je stotinu kilometara hoda i bezbroj priča o julskim danima pakla.

Prvi dan, 8. juli 2006.

Hiljade armijskih i državnih zastava vihori se na nebu iznad sela Nezuk. Nekada je to bilo zadnje selo u općini Zvornik. Danas je prvo u općini Sapna. Nezučani su takav status zaslužili hrabrom borbom u proteklom ratu, ali i velikom humanošću iskazanom prema učenicima srebreničkog proboja.

“Ko je preživio, Nezuk mu se činio kao džennet [raj]”, priča mi Mirsad, 25-godišnjak, moj prvi sagovornik za zadatku – Marš mira 2006.

Mirsad je u vrijeme proboja ka Nezuku imao 14 godina. Iako maloljetan, morao je preko šume. Porodica se plašila osvete, s obzirom na to da je njegov djed bio jedan od komandanata srebreničkih brigada Armije Bosne i Hercegovine.

“Da mogu vratiti vrijeme ne znam da li bih ostao sa majkom u Potačarima ili bih ponovno sa bratom i ocem krenuo preko šume. Možda bi, ipak, s obzirom na sve što sam vidio, ostao u Potočarima. Ne znam kako je tamo bilo, ali ovdje sam preživio osam dana pakla”, priča Mirsad dok koračamo iz Nezuka ka Crnom vrhu, mjestu gdje je pronađena najveća masovna grobnica u Bosni i Hercegovini.

“Tu su bile posljednje zasjede prije izlaska na slobodnu teritoriju”, nastavlja i pokazuje rukom ka jami iz koje su izvučena tijela Zvorničana ubijenih u ljeto 1992. godine.

Put nas vodi ka Snagovu. Mirsad me upoznaje sa Ahmetom, 80-godišnjim starcem koji je jedini preživio strijeljanje u maju 1992. godine. Zločinci su ubili 35 muškaraca iz sela, a potom su njihova tijela zapalili u garaži. Iako teško ranjen, djed Ahmet je uspio pobjeći i prenijeti istinu o ovom strašnom zločinu.

Nakon Snagova idemo ka Jošanici. Tu je prvi konak.

Drugi dan, 9. juli 2006.

Naše konačište bilo je svega nekoliko kilometara od Kamenice, sela nazvanog Dolina grobnica. Ranom zorom 9. jula stižemo u ovo selo. Na ulazu nas dočekuje ploča s natpisom: Na ovom mjestu pronađena je sekundarna masovna grobnica. I tako 13 puta!

Kamenica je pretvorena u dolinu grobnica. Zločinci su prekopali selo u nadi da se stanovnici nikada neće vratiti. Ipak, već nekoliko godina nakon genocida povratak je počeo, a zločin je otkriven.

Iz Kamenice, putem preko Bakrača i Drinjače, izlazimo na Udrč, planinu koja je u julskim danima odnijela hiljade života.

“Udrč ima samo jednu stazu, kojom je morala proći cijela kolona. Mislim da se zbog toga kolona raširila od vrha do podnožja planine. I to je bila velika greška. Primijećeni smo, a potom je krenulo bombardovanje. Planina je podrhtavala od detonacija. Preživjeli su napadnuti hemijskim oružjem, pa je pola kolone počelo gubiti svijest. Ljudi su pucali jedni na druge, misleći da se radi o neprijatelju. Dozivali su oca, majku… Pjevali… Udrč nam je prepolovio kolonu”, sjeća se Mirsad.

“Da li si poznavao Ninu Ćatića?”, pitam svog kolegu iz marša.

“Ne”, odgovara Mirsad i daje mi mogućnost da mu ispričam priču o Nini.

“To je zadnji ratni izvještač iz Srebrenice. Javio se u program Televizije Bosne i Hercegovine tačno 11. jula uz poruku: ‘Bojim se da je kasno za Srebrenicu!’ Nakon što je poslao izvještaj Nino se pridružio koloni. Nikada nije stigao na cilj, niti je njegovo tijelo pronađeno. Možda je i na Udrču…?”, kažem Mirsadu.

“Možda…”, odgovorio je.

Pred nama se pružala Cerska, a šatori podignuti u selu značili su da je sve spremno za novi konak.

Treći dan, 10. juli 2006.

“Stotine ljudi ubijeno je prilikom pretrčavanja ove ceste. Svaki peti bi prešao, a ja sam imao sreću da budem upravo taj”, priča Mirsad dok iz pravca Cerske idemo ka Kameničkim brdima.

U tim brdima ubijene su stotine Podrinjaca, a najviše “pored Bukve”.

“Bukva je priča za sebe. Tu smo izdani, no ne znam ko nas je mogao izdati. Naime, skoro 1.000 ljudi poredalo se u šumi na kameničkim brdima kako bi odmorili nakon napornog prvog dana marša prema slobodnoj teritoriji. Neki su i bezbrižno zaspali. A onda eksplozija… Pa druga… I tako redom… Drveće je padalo oko nas, a onaj ko je preživio pad ogromnih stabala ostao je bez zaklona. I počela je paljba! Ja sam to posmatrao sa udaljenosti od oko 500 metara. Djed me držao u naručju. Obojica smo plakali”, priča Mirsad.

Na Kameničkim brdima još su vidljivi tragovi nastali od gelera. Na strašnu zasjedu posjećaju i čahure pored puta kojim prolazi Marš mira. Idemo ka Šušnjarima. Tišina…

Šušnjari su mjesto sjete. Mirsad šuti i gleda ka onom proplanku. Nakon 11 godina ponovno je na mjestu odakle je krenuo u neizvjesnost.

Sada ide ka Potočarima, mjestu gdje su posljednji smiraj pronašli njegovi saborci koji nisu preživjeli tu neizvjesnosti.

Izvor: Al Jazeera