Ko se zadnji smije, najslađe se smije

Džaba smo ih ubjeđivali da 'odijelo ne čini čovjeka', da 'riba smrdi od glave' i da su 'kilava djeca gdje je puno baba' (Tyrone Siu/Reuters)

Piše: Zvonimir Nikolić

Čitav život nas prate narodne mudrosti ili poslovice koje smo čuli od roditelja, naučili u školi a sa nekima se i dan-danas svakodnevno susrećemo. Naravno, te poslovice su nekada davno pisane, prenošene s koljena na koljeno i kao takve davale upute i novim generacijama kako je narod mudar i kako zna šta treba da se radi i kako da se ponaša. Ipak, u zavisnosti od društvenog sistema, načina i stila života ili materijalnih mogućnosti, neke su sasvim izgubile i smisao.

Narod je želio demokratiju i dobio ju je. U demokratskom sistemu bi mudrosti tipa: ‘veži konja gdje ti aga kaže’, ‘ne ispravljaj krivu Drinu’, ‘Bogu božije-caru carevo’, ‘kadija te tuži, kadija ti sudi’ ili ‘ne bodi se sa rogatim’ trebale biti sasvim neaktuelne jer, zaboga, dobili smo demokratiju u kojoj ne treba niko da nam naređuje gdje ćemo vezati konja i u kojoj možemo pokušati i neku krivu Drinu i ispraviti. Zar ne?

Bez obzira što smo znali da je ‘bolje spriječiti nego liječiti’, imali smo rat jer su nas ubijedili da je ‘bivši prijatelj najgori neprijatelj’ i uprkos mudrostima da ‘junačka mati prva zaplače’ ili da ‘ludi boj biju, a mudri vino piju’ ili da su ‘u laži kratke noge’ ili da ‘dobiješ na mostu, a izgubiš na ćupriji’ ili ‘zavadio bi dva oka u glavi’ ili ‘obećanju koje je ludom radovanje’ ili ‘teško konju kojeg sljepci tjeraju’ … mi smo ratovali.

Dali smo im prst, a uzeli su nam cijelu ruku

A onda je došao mir u kojem su ‘divlji istjerali pitome’ i u kojem smo bili svjedoci da ‘dok jednom ne smrkne, drugom ne svane’ i baš njih briga što je ‘oteto-prokleto’. Džaba smo ih ubjeđivali da ‘odijelo ne čini čovjeka’, da ‘riba smrdi od glave’ i da su ‘kilava djeca gdje je puno baba’.

Oni su se rukovodili svojim mudrostima, tipa ‘ko umije – njemu dvije’, ‘to ljudi imaju više, to više žele’, ‘bolje išta nego ništa’, ‘Bog je prvo sebi bradu stvorio’ i ‘bolje vrabac u ruci nego golub na grani’, pa su nas ionako siromašne dodatno osiromašili.  Nije pilo vode ni da ‘sit gladnom ne vjeruje’ jer ‘što je džaba i Bogu je milo’ a ‘od viška ne boli glava’ i baš ih briga što se ‘dobar glas daleko čuje, a loš još dalje’. Za njih baš važi ona ‘vidjela žaba da se konj kuje, pa i ona digla nogu’ jer su baš bukvalno shvatili onu ‘uzmi ago koliko ti drago’.

Pa su nas ubijedili da je bolje da ‘svaka ptica svome jatu leti’ ili nas prepadnu saznanjem da je ‘batina iz raja izašla’ i da je ‘šutnja zlato’. Bez obzira na onu da ‘složna braća kuću grade’, mi i dalje ne vjerujemo da se ‘pametni uče na tuđim greškama, a budale na svojim’. Kao što smo i dalje vjerovali da će kad tad ‘vrana vrani oči iskopati’. 

Iako smo znali da ‘ko laže, taj i krade’, mi smo vjerovali da ‘na mladima svijet ostaje’, a oni su zagovarali ideju da je bolje ‘da mladost  rano poludi, i da im sav život u veselju prođe’. Mislili smo da ‘lijepa riječ i gvozdena vrata otvara’, zanoseći se da ‘ničija nije do zore gorila’ i da ‘tiha voda brijegove valja’ a zapravo uglavnom svjesni da smo njima ‘daleko od očiju i daleko od srca’. A i ko nam je kriv kad smo im ‘dali prst, a onu uzeli cijelu ruku’.

Danas jesmo, sutra nismo

Računali smo i na to da će se i oni sjetiti da postoji ‘bijes strpljiva čovjeka kojeg se treba čuvati’, a zapravo smo samo dokazali da je naš ‘vuk sit i da su sve ovce na broju’. Jer mi uvijek ‘hvalimo more, a držimo se kraja’, ne znajući da ‘hrabre sreća prati’, i nadajući se da će i ‘oni jednog dana upasti u jamu koju su drugima kopali’. Iako smo sve vrijeme bili svjesni da ‘ne daje onaj ko ima, već onaj koji je naučio davati’.

A mi svake dvije godine biramo neku vlast i kao da se rukovodimo onom ‘ako ne znaš šta je dobro, izaberi šta je skupo’, a zapravo jako dobro svjesni da ‘jedna lasta ne čini proljeće’.

I mi ponekad dignemo glas, ali oni znaju da ‘pas koji laje – ne ujeda’ i da ‘prazna puška ne puca’.

A što je najgore – život prolazi i ‘danas jesmo, sutra nismo’.

A život i ‘sreću čine male stvari’. I što je najgore, mi i dalje mislimo da je dobro da ‘pametniji popušta’.

A nadati se da zaista onaj ‘ko čeka taj i dočeka’ i da se i da se ipak ‘ne može zlo raditi, a dobru se nadati’. 

I ja se sve nadam da je još uvijek ‘brat mio, bilo koje vjere bio’.

Izvor: Al Jazeera