Oglasi

Kojim jezikom govorim

Žalim što jezičko blago s kojim raspolažem nije veće, a svejedno mi je da li riječi pripadaju jednom ili posebnim jezicima.
Kafa, kahva i kava sasvim su različite riječi, ali takve mi i trebajuEPA

Piše: Draško Luković

Kojim jezikom govorite?

Koliko god kućica za upis imena jezika da mi bude ponuđeno na predstojećem popisu stanovništva u BiH, njihov broj neće biti dovoljan da u njih stane ni minimum od onoga što na pitanje o svom jeziku zaista želim da kažem.

Minimum čini tekst koji upravo čitate. Budući da nisam ni lingvist, ni političar, nego neko ko vjeruje da se neke stvari ne daju objasniti, ali se daju ispripovijedati, tekst započinjem s tri kratke priče.

Jedna riječ je dovoljna

Za ono što želim reći ponajmanje je važno kud i s kojom namjerom sam se uputio početkom devedestih godina prošlog vijeka, dok sam, čekajući lift u prizemlju novobeogradskog solitera, stajao kraj tek otpakovanog motokultivatora.

Nisam dovoljno vremena proveo u neboderima da bih sudio koliko čovjek i poljodjelni stroj kraj vrata dizala čine neuobičajenu, čudnu sliku, mada vjerujem da sam kojim slučajem tu stajao s punim najlon kesama ili kakvom kartonskom kutijom da ove priče ne bi ni bilo.

No, kako ovo nije pripovijest o motokultivatoru nego o ljudima i jeziku, moraćemo pažnju s mašine skrenuti na mladića koji je u stubište ušao koji minut nakon mene. Govorom kakav sam slobodan pripisati nekom ko je odrastao u Beogradu, bez prethodnog pozdrava, ali zato vrlo ljubazno, postavio mi je neočekivano pitanje: „Izvinite, je li to kućna dostava?“

Nakon što sam odgovorio, valjda najkraće što sam mogao, uslijedila je za mene veoma iznenađujuća konstatacija. Naime, sagovornik je utvrdio, i pogodio, kako dolazim iz Sarajeva. Vidjevši da ne shvatam kako bi to apsolutni neznanac poput njega mogao znati, mladić je dodao kako je to dokučio iz moga govora.

„Ali, kako...? Rekao sam tek jednu jedinu riječ“, odgovorih zbunjeno. Na to se on samo nasmijao i rekao: „Dovoljno, dovoljno...“

'Neprikladne riječi'

Druga priča je iz vremena neposredno po završetku rata u Bosni i Hercegovini. Glavni akter je starica koja, nažalost, više nije među živima. A, bila je jedna od osoba kakve se danas rijetko sreću. Njezin ponešto usporeni i tihi govor kao da je bio podešen da ne povrijedi.

Riječi bi izgovarala oprezno i nježno, kao da ih vadi iz kakve stare sehare, želeći pri tom izbjeći svaki nesporazum sa svijetom. Priču koja slijedi slušao sam u nekoliko navrata, nakon čega bih, ama baš svaki put, osjetio još veću i jaču prisnost i ljubav prema staroj, dobroj pripovjedačici.

Tek nekoliko mjeseci po okončanju rata, visoke cijene i oskudica koja je vladala u gradu u kojem je živjela moja draga D., natjerali su je da u potrazi za potrepštinama krene van mjesta prebivališta. Hajd' prebavalište, manje-više.

Ali našla se ona na suprotnoj strani od one na kojoj je rat provela. Stoga je njezino kratko putovanje pratio strah, koji je bio prisutan i dugo, dugo, po povratku kući. Rijetko bi njezin govor poprimao ubrzan tok, pa ipak, neko čudno uzbuđenje kao da je preuzimalo priču od nje, dok je opisivala kako se bojala da će doživjeti ko zna kakve neugodnosti, ako bude prepoznata kao neko ko dolazi s druge strane. Zbog toga je odlučila da strogo pazi šta i kako govori.

Ludwig Wittgenstein je zapisao sljedeće: "Granice mog jezika su granice mog svijeta." Mada ni danas nisam siguran šta ova misao tačno označava unutar njegovog filozofskog sistema, koji se vremenom značajno mijenjao, dobro znam da ona u potpunosti odgovora mom iskustvu jezika i granice.

Nakon uspješno obavljene trgovine, poželjela je da se malo okrijepi i ugrije, jer se na autobus koji ju je trebao voziti nazad moralo dobrano pričekati. Oprezno i tiho, da ne privuče previše pažnje, sjela je u mračni ugao stanične kafane, grčevito pokušavajući sebi utuviti u glavu šta i kako se mora reći kad konobar jednom dođe.

Srećom, danas kao da smo za bobu relaksiraniji, pa se čini kako više i nije baš toliko važno da li ćete zaiskati kahvu, kavu ili kafu. Ali, u prvim mjesecima nakon rata to nije bila nimalo jednostavna stvar. Ili, barem je mi kao takvu nismo doživljavali.

Uglavnom, a to već i sami pogađate, moja draga prijateljica je pogriješila. Želeći da zaobiđe jednu „neprikladnu“ riječ, izgovorila je drugu, koja je za to vrijeme i mjesto izgledala jednako pogrešno.

Za ovu priču sasvim nebitno koje su riječi „pogrešne“, a koja je, k'o biva, „prava“. Bitan je samo strah. Strah bakice kojoj je vlastita osobnost ionako nalagala obazrivu upotrebu jezika. Međutim, ovog puta obazrivost nije dolazila iz njezine prirode, nego izvana; bila joj je  nametnuta strahom od upotrebe „neprimjerenog“ jezika.

A topli, mrkosmeđi napitak, koji joj je konobar prinio bez pogovora, ljubazno čak, ostao je nepopijen. „Nisam mogla. Od stida“, zaključila bi priču moja draga gospođa D.

'Broken English'

Treća priča je s kraja devedesetih. U to vrijeme bio sam uposlenik velike međunarodne misije, koju su, osim nekoliko diplomata i lokalnih uposlenika, činili strani profesionalni vojnici. Više od sedam godina radio sam s velikim brojem ljudi različitih nacionalnosti, zbog čega sam povremeno mislio kako je, eto, i bez putovanja moguće upoznati Evropu.

No, tek danas, godinama nakon što sam napustio misiju, a ona region, shvatam kako tada nisam upoznavao Evropu, ni Dansku, Finsku, Švedsku, Njemačku, Austriju, Irsku, Italiju ili Španiju, baš kao ni Belgijance, Holanđane, Slovake, Engleze, Francuze, Grke, Norvežane ili Portugalce, nego neke sasvim konkretne ljude. I to na jeziku koji je rijetko kome bio maternji.

No, vratimo se priči koja ide ovako: jednog dana išao sam hodnikom u kojem je pušenje još bilo dozvoljeno. Nakon kratkog pozdrava s kolegom kojeg jedva da sam poznavao, nastavio sam dalje niz hodnik. Međutim, iz gustog, bogatog dima cigare sustiglo me pitanje, koji sam razumio otprilike ovako: „Da li se osjećaš kao idiot?“

Kako nisam uočavao nijedan vidljiv razlog koji bi mi mogao poslužiti kao objašnjenje čime sam isprovocirao pitanje, pomislio sam da se opet radi o nekom nesporazumu. Naime, veliki broj uposlenika, uključujući mog sagovornika i moju malenkost, govorio je tzv. "broken English", odnosno veoma simplificiran jezik, pun grešaka i nespretno strukturisanih rečenica, pa je stoga, s vremena na vrijeme, dolazilo do određenih nesporazuma.

Zato sam čovjeka s cigarom zamolio da mi ponovi ono što je rekao. On je izgovorio isto što i prvi put, pa sam ostao pomalo osupnut i nesiguran, ne razaznajući da li na pitanje trebam gledati kao na uvredu ili ne. Vidjevši da ga ne razumijem, kolega je nastavio govoriti: „Da li se osjećaš kao idiot dok razgovaraš s ljudima na poslu? Zar nemaš osjećaj da što više vremena provodimo zajedno, postajemo sve gluplji?“

Moj sugovornik je govorio i više i duže nego što je to ostalo zapisano u ove dvije rečenice, bivajući sve nepovezaniji u strasnom pokušaju artikulacije nečega što ga je činilo, i to tako očigledno, vrlo nezadovoljim. Međutim, to nešto mu se uporno opiralo, zbog čega je konačno odmahnuo rukom i nastavio zamišljeno pušiti u tišini. Vođen svojim poslom krenuh dalje, uz podrugljivu pomisao kako je ovaj neka čudna sorta. Vojnik, a filozof.

Granice jezika

No, nekoliko godina kasnije shvatio sam šta mi se tada pokušavalo reći i to onda kada sam po prvi put ostao trajno uskraćen za mogućnost komuniciranja i izražavanja na maternjem jeziku. Vođen komunikacijskom potrebom, o svijetu sam počeo misliti na jeziku koji slabo govorim, zbog čega sam nakon izvjesnog vremena počinjao osjećati kako se svijet sužava.

Sad znam da mi je kolega, uzaludno ponavljajući kako se u misiji govori samo o tome šta smo jeli, gdje smo bili, šta smo radili, htio ukazati na nemogućnost da izrazimo nešto viši i suptilniji stepen apstrakcije i organizacije misli.

U to doba još nisam znao za Ludwiga Wittgensteina, koji je zapisao sljedeće: "Granice mog jezika su granice mog svijeta." Mada ni danas nisam siguran šta ova misao tačno označava unutar njegovog filozofskog sistema, koji se, kako čujem, vremenom značajno mijenjao, dobro znam da ona u potpunosti odgovora mom iskustvu jezika i granice.

Naime, kada se izražavam na maternjem jeziku naprosto se osjećam prisnijim sa svijetom u kojem živim, mada, valja i to priznati, to nužno ne znači da taj svijet i razumijem.

Sve ovo, naravno, ne znači da ne trebamo učiti i govoriti strane jezike. Naprotiv. Stvar je samo u tome kako ovdje želim naglasiti različit stupanj vlastite sposobnosti da se, u određenom jeziku, zahvati i otvori ponešto od vanjskog svijeta i vlastite unutarnjosti.

Sasvim mi je svejedno da li riječi pripadaju posebnim, između sebe srodnim, ali različitim jezicima ili, pak, jednom, a policentričnom.

No, to nije pitanje koje se samo odnosi na probleme različite mogućnosti artikulacije u svom i stranom jeziku. Danas, dok čitam ono šta je o reformi jezika koju je sproveo Vuk Karadžić zapisao Meša Selimović, a imajući pri tom na umu vlastito iskustvo opisano i zahvaćeno navedenom Wittgeistenovom mišlju, čini mi se kako shvatam strah, brigu i proteste ljudi koji su pružali otpor Vukovoj standardizaciji jezika.

Naime, pored uvijek prisutnih čisto političkih razloga za i protiv određene reforme, jezička revolucija koju je predvodio Karadžić, pored ogromnog pozitivnog uticaja na demokratizaciju jezika i kulture, za posljedicu je imala i gubitak određenih jezičkih i misaonih mogućnosti, jer je, pojednostavljeno rečeno, rječnikom zasnovanim na jeziku sela, u izvjesnom smislu, potisnuta misaona strana i bogatstvo duhovne mnogostranosti, koju je u sebi nosio tadašnji jezik grada i viših slojeva društva.

Sinonimi ne postoje

Rođen i kao ličnost formiran sam u gradu koji iz mene govori čak i onda kada toga nisam svjestan. Pa ipak, moj govor nije određen samo Sarajevom, jer sam unutar kućne zajednice - koju su uz brata i mene još činili djed i baka s očeve strane, te moji roditelji - bio izložen različitim jezičkim običajima.

Naime, govor mojih ukućana, osim brata koji je bio isuviše mali kad je napustio rodni grad, zadržao je odlike jezika njihovih zavičaja, što je, bilo da sam ja to htio ili ne, imalo itekakvog uticaja na formiranje mog rječnika.

Možda baš zato što sam odrastao u prisnom okruženju govornika različitih jezičkih varijanti, danas, kad je gotovo u potpunosti napušten devetnaestovjekovni dvodijelni naziv jezika koji sam učio i u školi, sasvim mi je svejedno kako će ostatak svijeta zvati jezik kojim govorim i koji govori mene.

No, to ne znači da nema stvari na koje nisam „alergičan“. Naime, ne pokoravam se purističkim zahtjevima, što opet ne znači da od sagovornika tražim istovjetan pristup jeziku.

Na samom kraju moram reći i ovo: po mom shvatanju stvari, sinonimi ne postoje. Kafa, kahva i kava, iako imenuju istu stvar, sasvim su različite riječi, zato što, pored onog što je zajedničko, u sebi nose i određenu vrstu sjećanja na specifičnosti kulturnog kruga unutar kog su nastale i one mi, kao takve, trebaju.

Stoga je svaka od navedenih riječi dio mog rječnika, bez obzira na to koliko učestalo ih upotrebljavam u svakodnevnom govoru, žaleći pritom jedino što skromno jezičko blago s kojim raspolažem nije veće, pri čemu mi je sasvim svejedno da li riječi pripadaju posebnim, između sebe srodnim, ali različitim jezicima ili, pak, jednom, a policentričnom.

U tu raspravu ne mislim ulaziti, ako ništa drugo, a onda iz poštovanja spram nekih dobrih i časnih ljudi, koji su, poput moje drage D., pod pritiskom jezičkih politika osjetili stid, jer su pomislili kako su pogrešni oni, a ne svijet u kojem obitavaju.

Izvor: Al Jazeera

Oglasi

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.