Piše: Goran Milić
U vrijeme moga djeda četiri razreda osnovne, umijeće čitanja i pisanja, bili su solidno jamstvo da u životu nećete biti gladni. Već je učiteljska srednja škola, s još godinom “specijalizacije”, garantirala smještaj, državnu plaću i mirovinu. Da ne spominjem kako je, statusno, učitelj bio među tri najvažnije ličnosti u selu, neloš i u gradu.
U generaciji moga oca to već nije bilo dovoljno. Tražio se fakultet, znanje jednog svjetskog jezika, kako biste bili sigurni da ćete hraniti ženu i dvoje djece.
U ekipi mojih vršnjaka fakultet je bio conditio sine qua non, trebalo je znati bar dva strana jezika, ali ni to nije davalo punu materijalnu i socijalnu sigurnost. Nije se dobro živjelo od bilo kojeg fakulteta, od bilo kojeg stranog jezika. Završiti povijest umjetnosti i govoriti ruski i talijanski nije davalo bolji život od zastavnika JNA.
Danas mi mnogi prijatelji kukaju kako njihov potomak, “s dvije fakultetske diplome, savršenim znanjem engleskoga i španjolskoga, s kompjutorskim vještinama od svoje pete godine” – nema izgleda za zapošljavanje. To slušam u Sarajevu, Zagrebu, Beogradu, Skopju… Nažalost, takvih je, s takvim znanjima a nezaposlenih, bar 10 milijuna i u Europskoj uniji!
Sagledavanje
Pa bih zato želio pitati, preko ovog bloga, ima li danas u ovoj regiji nekog (neke) dobrog (dobre) kompjutoraša (kompjutorašice) koji (koja) je gladan (gladna) kruha? Nema veze je li završio (završila) fakultet, govori li bilo koji jezik osim kompjutorskog engleskog, je li pročitao bilo što u životu osim slova na ekranu. Ovo nije ponuda za posao, premda čovjek nikada ne zna što će biti kada se javno komunicira. Pomozite mi da razjasnim jednu veliku nepoznanicu: Postoji li u ovoj regiji netko stariji od 20 godina, s pristojnim poznavanjem računala, koji nema za coca-colu u kafiću ili ulaznicu za kino? Koji želi raditi, a ne može dobiti ni 300 eura na mjesec? Koji bi, pritom, morao ispuniti još nekoliko uvjeta – da nije narkoman, alkoholičar ili kladioničar, terminalno nesretno zaljubljen, da ne izdržava još nekoga i da može, relativno koncentrirano, raditi osam sati dnevno, s jednosatnom pauzom za ručak. I tako pet dana u tjednu. Subota i nedjelja su fraj.
Molim vas, javite mi se ako spadate u takve. Nisam “Draga Saveta” da rješavam pojedinačne probleme, ali će broj vaših javljanja (uz obrazloženje zašto ste unatoč kompjutorskim znanjima i vještinama nezaposleni i siromašni) pomoći u sagledavanju dvije stvari:
1) ili su ove države u regiji bezobrazno nesposobne kada ne daju priliku ni za golu reprodukciju kompjutorski pismenoj mladosti,
2) ili su naši mladi ljudi neaktivni, nepoduzetni, možda čak i lijeni i razmaženi, pa im se svaka ponuda za posao čini ispod njihova nivoa.
Bez obzira na to u koju tezu vjerujete, javite se, please, s vašim pogledima.
Izvor: Al Jazeera