Nekako početkom 1990-ih mostarski pjesnik Mišo Marić, s današnjom londonskom adresom, uputio je poruku, kako je kazao, nekim svojima: “Kome adresirati stid za sve što čine oni kojima je i svijet mali? Kome adresirati stid u svojoj bespomoćnosti?”
Primajući je, jedan od njegovih zemljaka po rođenju, Slavko, iz pjesnikovog rodnog grada Bosanskog Petrovca, govorio je o njoj tih decembarskih dana.
Slavko Lipić, Petrovčanin, pa Bišćanin, zaposlenik Kantonalne bolnice “Dr. Irfan Ljubijankić” u Bihaću, ali najviše Bosanac i Hercegovac, kako kaže, govori o njoj i ovog decembra, 25 godina kasnije.
Podsjeća: “Pjesnikovu poruku prenio sam u našem rodnom gradu, govoreći im i ne pristajući na njihove pozive. Ne podlegoh ‘izazovima’ šuma, ne pristadoh na ‘moralne pozive’, ‘ne vratih’ se u svoj Bosanski Petrovac niti na prostore prema njemu iako sam tamo sahranio majku, čiji bih grob volio posjetiti, i gdje provedoh ljepše godine života. Moje je mjesto ovdje u Bihaću, kao i mojih Baneta i Aleksandra, moje Ismete, Keme i ostalih. Oduvijek sam cijenio i poštovao svete stvari. Trudim se da to činim i sada – sveta je stvar boriti se za život, ljudsko dostojanstvo, slobodu.”
Sretan, kako kaže, što je ostao tih godina, što nije prihvatio poziv za odlazak, odnosno “povratak” u rodni grad, podsjeća da mu je tih dana, često uz studen u duši, zastajao dah, vrtjelo se u glavi od informacija nekadašnjih radnih kolega, komšija, sunarodnjaka o ugroženosti ovdje, o…
“Pitao sam se danima i noćima – kako mome narodu predočiti pravu istinu, kako eliminisati sve te ljudske boleštine, kako svijetu i svima ukazati na zvjerstva koja su počinili ti koji pokušavaju podastrijeti to drugima, ti kojima i sam smetam, jer im nisam niti ću kada pripadati?”
Našao je tada odgovor i na pitanje svog zemljaka Miše Marića.
A decenijama kasnije…
Međutim, kao da je negdje u ovim godinama taj odgovor nestao… Traži ga ponovo i danas, 25 godina kasnije.
“Kakva li je ova naša stvarnost, sumorna, isprebijana i izmotana životnom zebnjom, morom? Kakvo li je ovo vrijeme, 25 godina kasnije, kad ujeda za dušu i srce i, što je najgore, ubija ljude u ljudima, ubija želje? I danas sam beskrajno žalostan. I preko granica patetike i preko svega toga nadvija se taj stid. Stid o kojem govori zemljak mi, pjesnik Mišo Marić.
Stid zbog toga što smo sebi uradili i radimo i zašto je u temeljima ove naše zemlje mržnja. Nismo sposobni mrtve pustiti da počivaju u miru, a ni živima ne damo šansu da žive u istinskom miru i omogućimo svima nama da se dostojanstveno nosimo sa svojim traumama.
I dok se u suludom verbalnom piru slave ratni zločinci Ratko Mladić, pa Slobodan Praljak i brane njihove tekovine i identifikuje se sa njima…
I koja je onda nagrada za ljudskost ovdje gdje su heroji ratni zločinci? Je li ta nagrada anonimnost, zaborav?
I zašto, pitam se, baš kao i one ‘92. Pokušavam ponovo naći odgovor, sebi razjasniti.”
I zbori tako, decembra 25 godina kasnije, i ponovo traži odgovor na pitanje “Kome adresirati stid?” Slavko, Petrovčanin, pa Bišćanin, najviše Bosanac i Hercegovac.
Čovjek koji je pomogao svoju Bosnu i Hercegovinu, kako kaže, u ratu čašću i ljudskošću, u miru radom i poslom. I to kao običan čovjek.
Samo, kako to danas razumjeti?
Izvor: Al Jazeera