Komentarišite, ja se izvinjavat neću

Da napišeš samo „dobar dan“, uvijek bi se našao neko da se pita šta sam pod tim mislio reći (Al Jazeera)

Piše: Zvonimir Nikolić

Kada bih pokušao da se sjetim nekog najljepšeg i najbezbrižnijeg perioda života, vjerovatno bi to bili gimnazijski dani. Davne 1977. godine sam upisao prvi razred Srednjoškolskog centra „Pero Kosorić“, poznatiji kao Peta gimnazija, a raja su je zvala i „kaubojska“.

Sjećam se da je tada moj razred brojao 42 učenika. U tim klupama sam proveo četiri godine i maturirao, isto tako davne 1981. godine. Ponekad se treba dobro zamisliti i analizirati koliko je dug period od četiri godine. Toliko je razmak između dvije Olimpijade. Toliko traje srednja škola. Toliko je trajao fakultet (prije Bolonje). Svjetsko prvenstvo u fudbalu se igra svake četiri godine. Kad dobiješ dijete, koliko promjena se dogodi u njegove prve četiri godine života. Od onog zamotuljka kojeg izneseš iz bolnice, za četiri godine to dijete je naučilo da sjedi, da hoda, naučilo prve diječi, naučilo da se druži…

Četiri godine je i 1.461 dan, računajući da je jedna godina i prestupna.

Kad đavo ne da mira

Nešto malo manje od četiri godine je trajao rat. Onome ko ga nije doživio, četiri godine su samo razmak između dvije Olimpijade. Onaj koji jeste, četiri godine su puno više. U te četiri godine ja sam izgubio svoj dom, izgubio sam uspomene, izgubio sam drage ljude, prijatelje, izgubio sam uostalom i 45 kilograma, a izgubio sam sigurno i zdravlje. Kad-tad će rat doći svima nama na naplatu…

I sada, skoro 20 godina kasnije, ponekad sjednem i napišem neku priču, neko sjećanje. Priče koje nisu i ne bi trebale biti uvredljive. Priče koje sam doživio. A često se uhvatim kako biram riječi kada spominjem rat. I da – ja se i dalje trudim se da nekoga ne uvrijedim. Da nekome ne povrijedim osjećanja, da me neko pogrešno ne protumači.

A onda mi đavo ne da mira, pa pročitam komentare na pojedine tekstove. I budem ljut na sebe što sam uopšte došao na ideju da pišem.

Da napišeš samo „dobar dan“, uvijek bi se našao neko da se pita šta sam pod tim mislio reći. Da na osnovu imena zaključi da sam ja zapravo klasični ustaša ili četnik, da sam u službi jednog naroda, pa da me pitaju koliko „onih drugih“ nosim na duši.

Pa, pošto živim u Sarajevu, da me obilježe kao velikog Bošnjaka. Pa da me pitaju jesam li s tim pozdravom pozdravio samo svoj narod, a ignorisao ove ostale, i otkud meni uopšte pravo da zaželim nekome dobar dan.

I uvijek nekako pomislim da su najgrlatiji, najbezobrazniji i najbezobzirniji upravo oni koji rat nisu doživjeli na svojoj koži. Oni koji su uz pivo i pun sto hrane, gledali Dnevnik na TV-u, psovali majku onim „drugačijim“ od sebe i širili mržnju gdje god su imali priliku. Oni kojima je trčanje i bježanje od snajpera bilo kao videoigrica, oni koji nikad nisu čuli jezivi zvižduk granate, oni koji ne znaju kako izgleda detonacija kalibra 122 mm. Oni koji nisu skupljali komade tijela svog prijatelja sa kojim si prije par minuta maštao o miru, kubanskoj cigari i koktelu u nekoj bašti pored mora.

Ja sam taj koji se patio skoro četiri godine. Ja sam taj koji je četiri godine strijepio za vlastiti život, za živote moje porodice, prijatelja. Ja sam taj koji je četiri godine proveo u uslovima koje ne bih poželio ni najvećem neprijatelju.

Granata i smijeh

I sad ja trebam da se nekome izvinjavam?! Ja treba da biram riječi?! Nekome ko se možda samo zove drugačije i odmah me svrstava u „one druge“ njegove neprijatelje.  Nekome ko liječi svoje frustracije na svakome ko pokuša napisati nešto bez mržnje i tenzije. Trebam čitati komentare ljudi kojima će dnevna politika ili omiljeni političar reći i objasniti šta se zapravo dogodilo?! A dogodilo se uvijek da on (ili oni) nisu krivi, naravno! Uvijek je kriv neko drugi!

11.541 mojih sugrađana je za četiri godine ubijeno.

Niko ne zna koliko ih je umrlo nakon toga od posljedica rata, koliko je invalida, koliko uništenih života, koliko snova, maštanja, planova za budućnost…

Sve te ljude je neko ubio. Uopšte više nije ni važno ko. Oni koji jesu, treba da žive s tim na svojoj savjesti. Ako je uopšte imaju. Kakav je bio mentalni sklop tih ubica, najbolje govori jedna priča iz rata.

Uhapšen je neki vojnik sa suprotne strane. Kaže da nije bio ubica. On je samo ispaljivao granate.

Kada su ga pitali:

– Hajde, bolan, što si gađao po danu. ali zašto noću?

– Nisam noću gađao, samo sam ispaljivao.

– Kako nisi?

– Ma čekao da posada na topu zaspe, pa ispalim granatu… onako, samo da njih prepadnem…

– Dakle, svoju si posadu prepadao?

– Ma ja (i smije se).

– Nije ti palo na pamet da je ta granata pala na nečiji dom, eksplodirala, ubila nekoga?

– Nisam o tome razmišljao, meni bilo smiješno kako se ovi moji prepadnu…

Čistoća svijesti

Takav mentalni sklop se mogao smijati strahu svoje posade. Takav mentalni sklop nije razmišljao da je ta granata možda raskomadala neko dijete koje je spavalo i možda baš tada sanjalo ljepšu budućnost. Sanjalo o tome da će postati pilot aviona ili doktorica. Ili je samo sanjalo da se čestito okupa i pojede neko voće? Taj san je prekinuo jedan bezumnik koji se smijao posadi topa.

I da se razumijemo, ne osuđujem nikoga. Nisam ja nikakav sudija. Niti imam pravo da nekoga ili nešto osuđujem. Svako je imao svoj izbor. Otići ili ostati. I ja sam mogao otići. Imao sam sreću da sam radio u turizmu pa sam mogao možda i birati gdje da odem. Ali sam ostao. Ostao  braniti svoj grad, svoju ženu i dijete, svoje roditelje, svoje prijatelje, svoju gimnaziju sa početka priče…

Usput, od nas 42 učenika I6 razreda gimnazije, u Sarajevu nas živi šestero. Ostali su širom svijeta. Neki nažalost i na grobljima.

Juče sam na TV-u gledao godišnjicu NATO bombardovanja Beograda, juče sam  gledao vijesti o padu aviona u Francuskoj.

Niti jednog trena nisam pomislio da su u Beogradu nastradali Srbi. Ili u avionu poginuli Nijemci i Španci. Pomislio sam samo da su nastradali LJUDI. Ljudi puni snova, nadanja…i da je neko ili nešto, to naprasno prekinuo.

U ratu sam nastojao sačuvati vlastiti život, živote svoje porodice i pokušavao sačuvati razum. Zbog mene niti jedna majka nije zaplakala.

Zato kada sljedeći put sjednete pred računar i počnete pisati uvrede i širiti mržnju, dobro razmislite koliko je čista vaša savjest!

Kada je ratna savjest u pitanju, moje cipele su čistije od nečijih zuba.

I ne pada mi na pamet da se ja nekome izvinjavam!

I ne ponovilo se nikada. I nikome.

Izvor: Al Jazeera