Konzulati za pokojnike i pogrebnike

Hrvatska je odlučila otvoriti konzulate u Vitezu i Livnu (Reuters)

Nema tome dugo, hrvatske i bosanskohercegovačke medije šokiralo je svjedočanstvo dvojice pogrebnika iz Livna, imena Ivica Baćak i Stipe Đapić Biber, uvježbane ekipe kojoj je opis posla poprilično depresivan: punih dva desetljeća oni se vozikaju u društvu pokojnika.

Prošpartali su Europu uzduž i poprijeko, redovito s precizno deklariranim i dokumentiranim sadržajem svog prerađenog i prilagođenog karavana, u pravilu krećući se prema rodnoj grudi kojoj u suton života stremi svaka osoba pomirena sa sudbinom ili Bogom, svejedno. Krstarili su bjelosvjetskim autostradama i autobahnovima – dok jedan vozi, drugi bi ubio oko – pa svako malo provirivali preko ramena, provjeravajući stoji li kovčeg na svojoj fiksiranoj poziciji i je li eventualno cvjetni aranžman dobio krila.

Kažu da Ivica češće zaspi, jer je već navikao na tiho društvo otraga, dok Stipe krati nervozu za volanom, pa u sebi zamišlja crtice iz pokojnikovog života i sklapa imaginarni mozaik jedne ljudske egistencije. Tako ide dok se stvar eventualno ne zakomplicira, a kako obično to biva, najčešće negdje južno od Sutle.

“Nećete vjerovati, lakše i brže nam je dovesti pokojnika u Livno iz Pariza ili Frankfurta, nego iz Splita ili Dubrovnika”, pojadao se nedavno naš dvojac, opisujući birokratsku zavrzlamu s kojom se suočavaju svaki put kad žele obaviti banalnu radnju poput prebacivanja jednog tijela na udaljenost od stotinjak kilometara. Umjesto toga, naprave ih i preko tisuću.

“Prvo u Livnu, ili već odakle je pokojnik, moram podignuti potvrdu o državljanstvu, rodni list, vjenčani list i potvrdu o ukopnom mjestu. Onda u Splitu dižem potvrdu od liječnika na patologiji na Firulama, umrli list u matičnom uredu kod općine, potvrdu sanitarne inspekcije na Bačvicama i potvrdu od policije. Trčim s kraja na kraj grada, sve mora biti gotovo prije podne jer do 15 sati moram biti u Zagrebu, u konzulatu, predati im originale, uplatiti 27 eura i podići sprovodnicu, bez koje ne mogu s pokojnikom preko granice”, pojadali su se Stipe & Ivica.

Koji put im se u Splitu smiluju, pa pokojnika pospreme u kakav slobodni frižider, ali često se zna dogoditi da ga moraju potezati sve do Zagreba i potom vraćati natrag.

“A sve vi bilo višestruko lakše samo da Bosna i Hercegovina otvori konzulat u Splitu”, predlažu logično rješenje koje, naravno, logično može biti samo onima koji se bave stvarnim, realnim problemima. Takvi ljudi katkad znaju biti i domišljati, pa je više puta zabilježeno kako je rodbina pokušavala prebaciti pokojnog djeda, tetka ili strica preko granice tako što bi ga posjela u auto, natakla mu naočale za sunce i glumila ležernost.

Naoko bizarna vijest

Potpisnik ovih redaka prije koju godinu našao se u sličnom problemu, samo što je smjer kretanja bio obrnut: kad okolnosti spoje smrt bližnjega negdje u centralnoj Bosni, pa uz to još i nezgodnu činjenicu da se sve dogodilo baš u doba Božića – ili bilo kojeg drugog neradnog dana, svejedno, a hvala nebesima dosta smo ih izmislili – pripremite se za uzbudljive putešestvije.

I kod običnog sprovoda rijetko kada ostane dovoljno vremena za iskreno i smireno tugovanje, a još manje kada dva dana provedeš tražeći tko će ti ispisati smrtovnicu u Bugojnu, kako ćeš zavariti i pečatirati limeni kovčeg u Travniku i tko, zaboga, poznaje nekoga u hrvatskoj ambasadi u Sarajevu da mu preko veze i mimo radnog vremena izda potvrdu za napuštanje zemlje.

O ovim i sličnim stvarima čovjek razmišlja dok čita jednu naoko bizarnu vijest: Republika Hrvatska službeno je najavila otvaranje svojih konzulata u Livnu i Vitezu. U vrijeme dok u državnoj diplomaciji bilježi isključivo rezanja i racionalizacije, vrlo neobično zazvučala je najava da će – pored sarajevske ambasade i tri generalna konzulata u Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli – dodatno širiti svoju mrežu u susjednoj državi. Čak i u tom Livnu, koje po mnogo čemu funkcionira gotovo kao da i ne pripada Bosni i Hercegovini.

Ta će konzularna dužnost, ako pogledamo objektivno, biti jackpot za onoga tko je osvoji: bez prevelike pompe, odgovornosti i obaveza, a s druge strane s vrlo pristojnom plaćom i mogućnošću da doslovno svakog vikenda, već u petak popodne, kidneš u smjeru domovine i za koji sat potpališ roštilj u vlastitom dvorištu. Kvragu, ako se zvijezde poklope za kakvog Dalmatinca, možda stigne i na svakodnevno popodnevno kupanje…

Uglavnom, puno zamki pojavljuje se u interpretaciji navodno neobičnog poteza hrvatske vlade, ali u stvarnosti treba reći da je – ako ništa onda zbog naših pogrebnika Ivice i Stipe, da ne spominjemo desetke tisuća stanovnika pasivnih krajeva koje život nije podario osobito veselim životnim uvjetima, pa ni najobičnijom redovitom autobusnom vezom do Mostara ili Sarajeva – ovo jedna od rijetkih suvislih, racionalnih i logičnih odluka. Kamo sreće da je pameti i para, pa da i Bosna i Hercegovina uzvrati sličnom mjerom i olakša život svojim sugrađanima s druge strane južne granice.

Tomu, uostalom, država i služi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera