Koračanje uz moćnike sporta

London se, u svojoj ogromnoj veličini, dakle, ne računajući sve ovo blizu Igara, nekako drži po strani

Piše: Vedat Spahović

Olimpijske igre 2012. nisu samo Olimpijski Park, nego i Earls Court za odbojku, Horse Guard Parade za hit igara, odbojku na plaži, fudbal diljem Velike Britanije, od Glasgowa do Coventrya, veslanje u Kentu i tako redom.

No, London je tražena roba. Pred Olimpijskim parkom pružio se ogromni trgovački lanac, čuveni Westfield, koji će zaraditi milione. Za sitan novac jedna od tih manjih firmi unutar giganta zarađuje naplaćujuci pogled na Park? I za Park treba karta, a ne možeš je dobiti.

Iz Parka se ide u zdanja sporta od kojih je najspektakularniji Stadion i Aquatic Centre za plivanje, mada je spolja spektakularan, a iznutra nedovoljan. Ko ima tu kartu, bogat je.

Putujem u Park svako jutro ili skoro svako. Izbor prevoza je raznovrstan, ali jednako frustrirajući. Jedina dionica koja je pokrivena “japanskom” brzinom voza je centar grada, Kings Cross – Park, takozvanim Javelinom, sedam minuta voznog leta do Olimpijade. Mnogima treba vječnost do Kings Crossa. Onda je, “veži se”.

Razočarani Đoković

Na noć velikog GBP trijumfa u atletici, u subotu četvrtog avgusta, niko i nije mislio kući. U Parku i mimo njega je svirka na svakom koraku. Kako i ne bi, kad su domaći u pitanju. Prvo pobjeđuje u dalj crvenokosi tipični Britanac Greg Rutherford, pa sedmobojka miješanog porijekla, Britanka Jessica Ennis, pa Britanac musliman Mo Farah. Ostalo se do zore, jer UK, uz ostala zlata, hoće da uveliča tu svoju raznovrsnost, raznobojnost i britanski osjećaj.

Sad im je narod zaboravio koliko su potrošili na Igre, ko se vozi privilegovanim Olympic Lanesom, zašto London grca u saobracaju. I što je najvažnije, za ljubav Igara i kraljica je skočila iz helikoptera na bondovski način. Prinčevi William i Harry povjeravaju BBC-u da je ta tajna njihove moćne bake bila i od njih strogo čuvana. Bondovska posla. Ili engleska?

London se, u svojoj ogromnoj veličini, dakle, ne računajući sve ovo blizu Igara, nekako drži po strani.


Bacači kugle iz BiH i Srbije Kemal Mešić

i Asmir Kolašinac [Al Jazeera]

Novine jutros donose masnim slovima: “Nekad su Kraljicom sportova dominirali Ameri, sada je to Jamajka.”

Mene sluđuju pogrešne direkcije koje mi daju volonteri unutar Parka, jer treba svladati sva ta poprišta sporta. Ali, također, bez volontera ne bi ni Igara bilo.

Ko te pita – velika sportska karavana ide dalje. Jedini takozvani ‘high demand’ za novinare, dakle dodatna karta na akreditaciju, jeste za plivanje i košarku. Na atletici, osim onih koji su masno platili svoje pozicije komentatora, pravilo je – ko prvi dođe, njegova je stolica. Osjećaj ovog stadiona na atletici su figurine sportaša u relativnoj daljini koje približavam svojim nemoćnim zumom.

Zbunjeni osjećaji oko Đokovića, koji mi je na dodjeli Laureusa u Londonu još nedavno prognozirao duplu londonsku krunu Wimbledon i olimpijski tron. A od toga ništa.

Kada sam ga upitao nakon poraza od Murraya, a pred poraz od Del Potra, da nije u pitanju značajan pad forme, samo me gledao i produžio dalje. Jedno znam – želio je to zlato za Srbiju više nego Grand Slam. Kažu i kolege iz Srbije, teško da su ga ikada vidjeli razočaranijeg.

Šampion i showman

Propusnicu u Olimpijsko selo može jedino dati šef delegacije zemlje koju posjećuješ. Bh. plivačica Ivana Ninković je završila svoju plivačku trku života i sada trči foto trku da ulovi što više slika sa zvijezdama. Oni koji su okončali svoje takmičarske dionice mogu se vidjeti u londonskom noćnom životu, ali za Srbiju, naročito Hrvatsku, pa i Crnu Goru, timski su nastupi prioritet. Svi su se plašili siromaštva engleske kuhinje, ali u selu je svjetska kuhinja. Za prolaz u to polje malih čuda hrane pomogla bi jedino prevara, ali niko se ne usuđuje igrati sa svojom akreditacijom.

Ja se nekako računam da sam rijetki “insider” među našima iz regije, kako u Olimpijskom selu, gdje sam postao domaći i pored rigoroznih kontrola, te u olimpijskom Intercontinental hotelu na Park Lane, gdje je smještena olimpijska familija, sa kontroverznim privilegijama svuda oko Igara. Narod gunđa, ali “hljeba i Igara” za sada prestiže recesiju.

Ipak mi malo banalno ispada pitanje koje reporter BBC-a postavlja prvom čovjeku Međunarodnog olimpijskog komiteta o smještaju u Intercontinentalu, ništa posebno luksuznom, “šta će vam reći običan narod na ovu privilegiju?”. On mu odgovara da valjda i oni moraju imati neki boravak u ovom gradu.

Moj “osjećaj dana”, a ispašće i cijelih Igara, jesu očešavanja sa Usainom Boltom, koji iz Londona putuje u legendu. Prvo, sretao sam ga prije te noći zlatnog leta i vjetra lakoće i trijumfa oko Sela i prije otvaranja.

Tako je susretljiv i “normalan”. A takav je šampion i showman. Divan osjećaj, valjda to samo atletika zna priuštiti na olimpijskom stadionu, nekako toplom, nenagizdanom, ali sjajnom, ni blizu hladnoći Wembleya ili Arsenala. Ne spominjem Chelsea. Oni su moji i kompaktnost tih 40.000 bez atletske staze je neponovljiva.

Toliko za sada, ako smijem reći, iz prve ruke. Meni je privilegija da uz ove moćnike sporta budem blisko još koji dan. Onda ide Paraolimpijada.

Izvor: Al Jazeera