‘Korisni idioti’ koče građanski aktivizam

Sarajevo, Parking
Građanaski aktivizam je jedini alat koji građani imaju u svojim rukama (Al Jazeera)

Ako su pojedini domaći političari, kako reče bivša europarlamentarka Doris Pack, “korisni idioti” nekim stranim, postavlja se pitanje šta je sa građanima? Jesu li oni korisni idioti istih tih korisnih idiota jer ne vidimo da se nešto bune, protestvuju i traže svoja građanska prava. Koja su u Bosni i Hercegovini, ali i regionu, dovedena do apsurda (pravo na rad, pravnu sigurnost, obrazovanje 21. stoljeća, zdravstvo koje se bavi i uzrocima, ne samo posljedicama, visok standard i kvalitet života u urbanim uslovima).

Teško je na brzinu smisliti kratku i ubojitu definiciju pojma “korisni idiot”, iako svi znamo ko su oni i lako ih je prepoznati na TV ekranima (u koje rado gledamo), ali bi bilo korisno, ponekad, pogledati se i u ogledalo jer, da bi drugima nešto prigovarali, moramo provjeriti vlastito mentalno stanje – da li smo nekom korisni idiot koji mu pomaže da ostvari svoje idiotske snove i kako ćemo to prepoznati?

Prije svega po tome ako slijedimo ili podržavamo nekog bez ikakvog zanimanja za njegovo konačno odredište i svrhu. Naravno, nije veliki problem dok smo pasivni posmatrači (ili navijači), ali stvari se komplikuju kad postanemo aktivni igrači i stvaramo događaje koji ne postoje i preuzimamo “istine” i poluistine koje truju životni prostor u kojem žive i naši najbliži (porodica, prijatelji, poznanici, radne kolege, komšije).

Pojedini građani ili pripadnici nacionalnih zajednica često pomažu (uglavnom nesvjesno) političkim elitama da se održe na vlasti, a da od toga nemaju nikakve (praktične) koristi – niti žive bolje, niti se mogu nadati da će se nešto promijeniti. Pa, zar to nije neka vrsta (psihičke) bolesti!? Pristajati da si korisni idiot onom koji radi za tuđe interese i voljan te je prodati za cijenu koja zadovoljava njegove apetite. Što je najčešće ‘nula bodova’ jer i on je korisni idiot nekom drugom idiotu.

Ali, da ne bi ispalo da se potcjenjivački odnosimo prema korisnim idiotima, treba reći da su to ljudi normalnih intelektualnih sposobnosti i koji mogu zapamtiti mnogo podataka i informacija, s tim da kritičko preispitivanje tih sadržaja pretstavlja nerješiv problem. Što zbog ‘lijenosti duha’, a što zbog manipulativnog karaktera našeg političkog sistema u kome vlada partokratija i klijentelizam.

I kad je već svima jasno da je život postao nepodnošljiv, da stvari idu u krivom smjeru i da se mora izvršiti pritisak da se nešto promijeni, ti navodno korisni ljudi, iz nekih iracionalnih razloga, nastoje održati status quo.

Oni su glavni kočničari građanskog aktivizma, bez kojeg nema napretka (rasta i razvoja) u socio-ekonomskom smislu. Nema ni moderne države u kojoj je građanin-pojedinac onaj koji radi za sebe, svoju porodicu i, što je nepojmljivo važno, plaća porez (ne plaćaju nacije i vjerske zajednice) kojim se ‘servisiraju’ naše zajedničke potrebe.

Sad, zamislite da nije bilo tog pritiska (protesta) građana u vezi sa problemom nedostatka vode u Sarajevu, da li bi se stvari pomjerile sa mrtve tačke? Ili – da nije Inicijative ‘Odmah’ koja se bori za  ljudsko i civilizovano postupanje prema psima lutalicama, da li bi (što se često dešava) neznanje i primitivizam vratili društvo nekoliko stotina godina unazad? Ili kad ne bi bilo banjalučke grupe za pritisak ‘ReStart’ i njima sličnih, šta bi tek onda bahati političari dali sebi za pravo?

Premalo i nedovoljno

Nažalost, sve je to premalo i nedovoljno. U demokratskim zemljama, građani izlaskom na ulice ili drugim oblicima političkog aktivizma, iskazuju nezadovoljstvo protiv vlasti, odnosno, onih koji su najodgovorniji za konkretne probleme, ali u Bosni i Hercegovini je ‘veliko mrtvo more’, iako je to država sa najviše problema u Evropi. Ekonomskih i svakih drugih.

Srđan Puhalo, psiholog i bloger iz Banja Luke, često govori o tome i, na neki način, poziva nacije i građane da se oslobode straha i da za svoju korist i dobro traže prava koja im pripadaju, ali da se, istovremeno, političarima oduzmu prava koja im ne pripadaju.

Naravno„ on govori i tome da nije ‘za nasilje i rušenje’, ali da građani ‘moraju početi’ da izlaze na ulicu i vršiti pritisak na vlast koja je odgovorna za stanje u državi. S tim se ljudi, koji drže do sebe i priželjkuju budućnost za sebe i svoju porodicu, ne smiju pomiriti i moraju javno pokazati da ‘nisu zadovoljni tom vlašću i izabrati drugu’. Ali, ako i ta druga ne bude radila u interesu građana, tada treba zamijeniti i tu vlast… I treću i četvrtu i mijenjati sve do onog trenutka dok na vlasti ne budu političari koji će raditi za društvo, a ne za sebe.

Građanaski aktivizam je jedini alat (ili oružje) koje građani imaju u svojim rukama da se izbore za pristojan i dostojan život. U suprotnom će svi postati ‘korisni idioti’ koji će raditi za interes šačice drskih (bezobraznih) i bahatih (sebičnih) ‘korisnih idiota’ i njihovo bogaćenje. Koji su to postali iz najprizemnijih materijalnih razloga.

Bez obzira što se skrivaju iza tzv. nacionalnih interesa.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera