Kosovo i Srbija: Vrijeme gorkih kompromisa

'Kako je moguće da Srbija, koja tereti Ramusha Haradinaja za ratne zločine, zvanično i otvoreno podržava njegovu vladu', pita se autorica (Arhiva)

Neretko, kad predsednik Srbije Aleksandar Vučić najavljuje svoje konferencije u kojima saopštava narodu kako stvari stoje, meni srce udara jače, pogotovo ako se dešava nešto sa Kosovom. Uvek se tada zapitam: je li to to, u smislu, hoće li on zaista ovo da uradi?!

Na jučerašnjoj još nije, ali izgleda da se nastavlja inače dosta mlitav dijalog, koji će, kako predsednik kaže, od oktobra dobiti druge, naime, institucionalne okvire.

Zbog dijaloga mi je krivo. Da postoji u Srbiji sloboda govora, moglo bi tu svašta da se kaže, jer Srbiji, što se tiče Kosova, ne fale ni stručnjaci ni teme za razgovor; fali jedino sloboda, u kojoj svako oseća da ima pravo da iznese svoje mišljenje, a da ne bude linčovan.

Tako, na primer, izvrstan profesor i intelektualac Ivan Čolović, koji je o Kosovu i kosovskom mitu pre godinu izdao izvanrednu knjigu pod naslovom Smrt na Kosovu polju, ne samo što ćuti u vezi sa dijalogom nego već godinama unazad čak intervjue daje jedino u pisanom obliku, zbog toga, kako mi je jednom objasnio, što je imao bezbroj situacija (ne samo za vreme Vučiča) kad su njegove reči dobijale potpuno neverovatne konstelacije i oblike, pa su posledice bile previše neprijatne. Toliko o tome koliko prostora postoji za otvorenu, javnu debatu.

Zna predsednik Vučić koliko je to teško, sam oseća, kako je to juče priznao, teret raznih dijaloga, a i kompromisa svaki dan obavljajući svoj posao.

Pregovori neophodni

Za utehu treba priznati da težinu kompromisa ne snosi sam, jer ipak tu je i Priština, i Ramuš Haradinaj, kao novi premijer, i Hašim Tači, kao Vučićev homolog (koji je nedavno rekao da želi da otvori dijalog o Kosovu sa građanima, no tu tek postoji zabuna: o čemu tačno građani da zbore, jer za Kosovare stvar je završena, Kosovo je nezavisno i tačka; traži se da država radi za građane, a ne protiv njih).

Ali, u svoj toj zbunjenosti ima dosta pozitivnog. Znaju to zemlje koje su prošle sličnu stvar. Tako je Adam Mihnik, glavni urednik Gazete Viborče iz Poljske, objašnjavao onomad na Univerzitetu Mičigen, da se Okrugli sto, u kojem je učestvovao, a koji je završio vreme komunizma u Poljskoj, desio zbog toga što su obe strane bile slabe, dok je odbojnost komunista i pripadnika Solidarnosti bila očigledna. Mihnik je čak izbegavao da se slika, jer se plašio da ga njegova žena ne bi izbacila iz kuće kad bi saznala da je seo i pričao sa neprijateljem. To vreme je danas zaboravljeno u Poljskoj, ali iz njega ima važnih pouka, a to je dijalog. Pregovori su neophodni za neprijatelje, jer sa prijateljem nema razloga da pregovaraš.

U ovoj konstelaciji nikom nije lako. Ni Srbima, a ni Albancima, koji su se nakon nedavne, tromesečne krize, vratili u skupštinu, kreirajući većinu na dosad apsolutno neviđen način, što su kosovski mediji nazvali “kompromisom komandanata, biznismena i Šešeljevih učenika”, misleći na konstelaciju u kojoj je Kadri Veselji opet postao predsednik Skupštine, Ramuš Haradinaj premijer, uz podršku Srpske liste (prozvanom Šešeljevim učenicima) i biznismena Behđeta Pacolija.

I tako su, po ko zna koji već put, političari iz Prištine i Beograda uspeli da u svojim građanima probude osećaje neukusa i gorke nepravde, jer običnom čoveku teško je shvatiti kako donedavni neprijatelj, što u očima mnogih na Kosovu jeste zvanični Beograd, može da ima odlučujući glas u kreiranju vlade u Prištini i kako je uopšte moguće da se, da bi se sazvala Skupština na Kosovu, čeka blagoslov Vučića za Srpsku listu da podrži Haradinaja, dok se u Srbiji mnogi pitaju kako je moguće da Srbija, koja tereti Haradinaja za ratne zločine, koja ga smatra neprijateljem broj jedan, zvanično i otvoreno podržava njegovu vladu?!

Nije đavo tako strašan

Da li se dešava nemoguće vreme će da pokaže. Čvrsto verujem da je na Balkanu sve moguće samo ako postoji iskrena volja za promenama.

Tako je, na primer, prošle nedelje, zahvaljujući očiglednoj reakciji nadležnih organa, sprečen mogući scenario masovnih prolazaka kosovskih Albanaca kroz Srbiju u zemlje Evropske unije, koji su se prošle nedelje, zbog još uvek do kraja nerasvetljenih razloga, počeli da okupljaju na autobuskoj stanici u Prištini u većim brojevima.

Šta je nedostajalo da se isto uradi 2014. i 2015. godine, kada je više od 100.000 Kosovara danima napuštalo Kosovo na taj način? Verovatno volja.

Nadam se da volje neće nestati ni Prištini ni Beogradu da svoje probleme reše, čak uz osećaj da kompromis nije ugodan ni za jednog od političara, koji su pre dve decenije bili itekako aktivni u svim nemilim događajima koji su zahvatili Srbiju i Kosovo, a koji su opet na vlasti.

Neki to zovu ironijom sudbine i teško se mire sa činjenicama da najvažnije državne funkcije pripadaju osobama koje su davnih devedesetih prihvatile nasilje kao način rešavanja konflikta.

Mislim da je to ipak sasvim u redu, da najteža pitanja, koja godinama unazad čekaju rešenje, reše oni koji su i ratovali. Unapred se izvinjavam zbog nedostatka empatije.

Sve u svemu, Balkan je spreman za promene, a najteže je, svakako, bilo i jeste vašim građanima, gospodo Vučiću, Haradinaje i Tači.

Izvor: Al Jazeera