A kto je ta, što je ta, da prostiš – Južna Osetija?

Najzanimljiviji gost na proslavi 'Dana Republike' i jedini predsjednik bilo čega koji je stajao uz Dodika na paradi bio je predsjednik Južne Osetije (Al Jazeera)

“Proslava Dana Republike pokazala je da Srpska ima prijatelje”, poručio je predsjednik bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska Milorad Dodik prilikom parade upriličene povodom obilježavanja ovog protivustavnog praznika. I stvarno, dok su ispred predsjednika marširali ešaloni policije, poštara, lovaca, ribolovaca, travara, gljivara, odbojkaša, košarkaša i drugih od budžetskih i tajkunskih dotacija zavisnih organizacija, on je stajao ozarenog lica, okružen prijateljima iz probranog društva.

U nastavku govora Dodik je bio malo precizniji, pa je razjasnio da pod pojmom “prijatelji” podrazumijeva predstavnike Srbije, Rusije ili novih austrijskih vlasti, s kojima će i u budućnosti razvijati dobre odnose. Uz to, istaknuo je da su dobro popisani oni koji su bili na paradi ili čestitali Dan Republike, dodajući da vlasti RS-a nemaju namjeru učestvovati na bilo kojoj ceremoniji država čiji ambasadori nisu došli na njegovu paradu. Dakle, u prijevodu – prsti Dodikovih ljudi reći će odlučno NE koktelčićima i kanapeićima maltene sve i jedne ambasade u Bosni i Hercegovini.

Što se prijatelja tiče, zanimljivo je da ambasador Rusije nije lično prisustvovao paradi, Srbija je poslala Nebojšu Stefanovića, čovjeka najpoznatijeg po plagiranom doktoratu, a “austrijske vlasti” utjelovio je zamjenik gradonačelnika Beča Johann Gudenus. Činjenica da iz Srbije na Dodikovu paradu nisu došli ni predsjednik Aleksandar Vučić ni premijerka Ana Brnabić pokazuje da na predsjednika RS-a gledaju kao na onog druga iz razreda s kojim možeš ići na ekskurziju, ali te blam da mu odeš na rođendan. Toliko o tom prijateljstvu i njegovoj iskrenosti.

Austrija se ogradila

U vezi s Gudenusom i prijateljstvom koje on predstavlja dovoljno je reći da su se i Vlada Austrije i njegova Slobodarska stranka ogradile od njegove posjete Banjoj Luci i istaknule da on tamo nije bio ni u kakvoj funkciji u ime Vlade Austrije. Glasnogovornik Vlade te zemlje još je naglasio da Austrija stoji uz integritet Bosne i Hercegovine i ne podržava nikakve separatističke ambicije, pa se tako prijateljstvo “sa novim austrijskim vlastima” svelo na lično pajdaštvo Dodika i Gudenusa, čija je žena iz Banje Luke i kome je Dodik bio u svatovima. I možda otpjevao koju prigodnu pjesmu tom prilikom, ko zna.

Najzanimljiviji gost na proslavi Dana Republike i jedini predsjednik bilo čega koji je stajao uz Dodika na paradi bio je predsjednik Južne Osetije Anatolij Bibilov. To je zaista jedna jako ozbiljna posjeta kojoj je javni radiotelevizijski servis predsjednika Dodika dao pažnju koju ona zaslužuje. Ipak, “predsjednik Republike Južne Osetije” nešto je što zvuči prilično pompozno, koliko god prosječan stanovnik RS-a ne uspijevao na karti ni iz deset puta pogoditi gdje se ona nalazi. (Savjet: Tražiti u regiji Kavkaza – nikad ne biste pogodili – neposredno južno od Sjeverne Osetije.)

Sretni zbog prijateljstva s bratskom Južnom Osetijom i prisustva njenog predsjednika na Dodikovoj paradi (realno, parada jest bila Dodikova stvar i nisu je prihvatile ni političke stranke iz RS-a van koalicije koju predvodi SNSD, a građani na društvenim mrežama nikad nisu otvorenije iskazivali negodovanje zbog predsjednikove privatizacije dana koji osjećaju svojim), političari i mediji iz RS-a propustili su pobliže upoznati javnost s njenom novom “best-friends-forever” zemljicom. Pa da vidimo kto je ta, što je ta, da prostiš – Južna Osetija.

Južna Osetija je živopisna zemljica usred Kavkaza, zbog čega joj je prosječna nadmorska visina iznad 1.000 metara. To je dobro jer ukazuje da novi bratski narod Republike Srpske ima dobru krvnu sliku. Dodamo li tome da vjerovatno piju mnogo kefira i gruzijskog čaja, može se pretpostaviti da dugo žive. To je dobro stoga što je, zahvaljujući Vladi RS-a i SNSD-u, prosječan životni vijek u tom bh. entitetu nedavno produžen za približno četiri godine, a dug vijek preduvjet je za dugo prijateljstvo i saradnju.

Politički predstavnici RS-a i Južne Osetije potpisali su sporazum o saradnji što je, dalje, dobra stvar za obje privrede. To je samo jedan u nizu takvih sporazuma koje su potpisale Dodikove vlasti i čiji se rezultati očekuju. Istina, onaj sporazum s vlastima grada Milana propao je jer RS nije imao dovoljno voća i povrća da podmiri milansku tržnicu, ali tek se očekuju plodovi sporazuma s gubernijom Sankt Peterburg i onom afričkom državom… je l’ ono bješe Mali ili Togo? U svakom slučaju, Južna Osetija zvuči dovoljno egzotično da bi mogla biti “next best thing” u privredi, zar ne? Pa… i ne baš pogledamo li brojke.

Lijevče i Laktaši 

Južna Osetija prostire se na 3.900 km2 površine, što je ogromno jer sve što zvuči ruski mora da je ogromno, pa je l’? U slučaju Južne Osetije to nije tako jer govorimo o teritoriji za približno 500 km2 manjoj od Hercegovačko-neretvanskog kantona ili za približno 1.000 km2 manjoj od Kantona 10. Nastanjuje je 52.000 stanovnika, od čega njih 30.000 živi u glavnom gradu Chinvaliju. Dakle, sve u svemu, Južna Osetija je nešto kao država Lijevče s Laktašima kao glavnim gradom. Svaka sličnost je slučajna, tim prije što Lijevče i Laktaši imaju jaku privredu, koju Južna Osetija nema.

Južna Osetija, ustvari, nema nikakvu privredu. Njena najvažnija privredna grana jest individualno stočarstvo, od kojeg preživljava većina stanovništva. Riječ “preživljava” pritom treba shvatiti prilično doslovno jer dostupni podaci kazuju da BDP per capita u Južnoj Osetiji iznosi približno 250 USD. Poređenja radi, Republika Srpska ima 20-25 puta veći BDP i, stavljeno u razumljiv kontekst, to znači da čitava privreda Južne Osetije proizvede jedan kruh ili četiri-pet čokoladnih bananica po stanovniku dnevno. Gledajući širu sliku, ukupan godišnji BDP Južne Osetije iznosi 15 miliona USD. To je otprilike negdje na nivou godišnjeg izvoza općine Bosanski Petrovac i može se slobodno reći da je privreda Južne Osetije na nivou jedne prosječne općine u Bosni i Hercegovini.

Tako glavni grad Chinvali ima pivaru koja proizvodi 120.000 hektolitara piva godišnje (kapacitet Banjalučke pivare iznosi milion hektolitara godišnje), mljekaru, velepekaru i još nekoliko tvornica, od kojih najveća zapošljava 130 radnika. Tu je još i 60-ak hektara sadnica jabuke, koje okružuju glavni grad, u kojem su smještene brojne ambasade i predstavništva stranih zemalja koje su priznale Južnu Osetiju – čak njih devet. Ovdje stvari postaju posebno zanimljive s aspekta prijateljskih veza Republike Srpske i Južne Osetije, ne gubimo li iz vida onu staru narodnu koja kaže “S kim si takav si”.

Od devet ambasada / predstavništava koje postoje u Chinvaliju njih pet pripada zemljama članicama Ujedinjenih nacija. Osim Rusije, od koje Južna Osetija potpuno zavisi u svakom smislu, tu ambasade ili predstavništva imaju Rusiji bliske Venecuela i Nikaragva, te otočne države Nauru i Vanuatu, koje spadaju u ona egzotična ostrvca koja obično prva uđu u Novu godinu i ne znamo ih ni po čemu drugom. Preostale ambasade pripadaju Republici Abhaziji, Republici Nagorno-Karabah, te Donjeckoj Narodnoj Republici i Luganskoj Narodnoj Republici, dakle, redom samoproglašenim separatističkim područjima ruskih susjeda Gruzije, Azerbejdžana i Ukrajine.

Društvo satelitskih paradržavica

Ne treba biti naročito pametan da bi se zaključilo da su prisustvo predsjednika Južne Osetije na Dodikovoj paradi i tretman koji mu je predsjednik Republike Srpske ukazao uvukli taj entitet u društvo ruskih satelitskih paradržavica čiji je jedini smisao postojanja ometanje napretka njihovih “matičnih” država i koje svoje postojanje plaćaju siromaštvom i totalnom zavisnošću od Rusije. Primjera radi, Južna Osetija proglasila je nezavisnost iako nije raspolagala vlastitim izvorima struje i vode, zbog čega se sada opskrbljuje “pupčanom vrpcom” iz Sjeverne Osetije. Da, Južna Osetija nema izvore vode, a o elektranama da ni ne govorimo.

Gruzija je na Bibilovljevu posjetu već reagovala protestnom notom, a daljnji razvoj događaja, kakav god da bude, na kraju neće biti povoljan po građane Republike Srpske a, šanse su, ni po Dodikov režim, od kojeg se može očekivati bar da gruzijski čaj proglasi “takozvanim” i uvede južnoosetijski čaj, u čast nove braće. Sve ovo ne može donijeti građanima – taocima Dodikovih eskapada – ništa dobro, osim u slučaju da saradnja dva subjekta ostane isključivo na razini privredne razmjene jednog balkanskog entiteta, koji ne može zadovoljiti potrebe milanske tržnice i jedne kavkaske regije privredne snage Bosanskog Petrovca.

U takvom slučaju nadati se da ta privredna saradnja bude u konačnici toliko dobro razvijena da spriječi odlazak mladih iz RS-a u zemlje koje ni u kojem slučaju nisu Južna Osetija ili Abhazija nego članice Evropske unije, tipa Slovačke. Možda ne bi bilo loše da, za početak, dva režima dogovore izvoz onih električnih automobila iz državnog preduzeća “Nikola Tesla” u Južnu Osetiju ili da se u cilju zbližavanja uspostavi direktna avionska linija Trebinje – Chinvali. Ako centar hercegovačke regije i južnoosetijska prijestonica ikad dobiju aerodrome.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera