Licitacija mrtvima

Piše: Goran Borković

Tranzicija početkom 1990-ih donijela je sa sobom svašta. Kao poplava. Među prvima su bili novi tumači povijesti. Ništa u stvarnosti nije bilo tako kako smo učili, ponavljali su od jutra do mraka neki tipovi za koje je malo tko znao tko su. Došli su mahom iz emigracije, iz nekih borgesovskih zemalja ili su s prvim svjetlom izašli iz podrumskog mraka novostvorenih država.

Svatko sa svojom istinom koja je zamijenila onu dotad prevladavajuću. Svaki od njih, u pravilu zabrinutog pogleda i crnih podočnjaka, ponavljao je na svoj način zapravo isto: „Partizani su teška gamad i veliki zločinci koji su vas krivo učili. Oni su krivi za sve, oni su doveli do velikog klanja i došlo je vrijeme da im se naplati krivnja.“

Nisu bili svuda isti. Na primjer, oni slovenski tvrdili su da su ih partizani spriječili u borbi za slobodu od njemačke čizme i da su kao komunistički izrodi počinili zločine protiv nemoćnih civila; oni hrvatski više su se orijentirali na činjenicu da je dobar dio hrvatskih partizana bio srpske nacionalnosti, pa je cijeli pokret protumačen kao polučetnički, uz obavezno prešućivanje dalmatinskog dijela, ali i uz neskriveni žal za Nezavisnom Državom Hrvatskom; dok su oni srpski – jasno kao bistar potok – objašnjavali kako je pod Josipom Brozom zatrto sve srpsko s ciljem da Srbija i četnici zauvijek nestanu pod Hrvatom kao vođom.

Pozivanje na onoga koga više nema

Svi su oni odreda bili borci za slobodu – belogardejci onu slovensku, ustaše onu hrvatsku, četnici onu srpsku. Da bi dokazali te tvrdnje, krenuli su u licitaciju brojkama. Baš kao one čuvene komisije nakon Drugoga svjetskog rata kojima je prvi cilj bio osiguravanje što više reparacije od poražene Njemačke, a drugi očuvanje bratstva i jedinstva temeljenog (sic!) na strahu od idućeg bratoubilačkog sukoba koji bi malo tko preživio.

Tako su krenuli i ovi. Najprije stidljivo s moštima cara Lazara i obilježavanjem nepostojećih bitaka po hrvatskim dolinama pa kasnije i do konkretnih „podataka“.

Ispalo je, na kraju, da je iz cijelog tog Drugog svjetskog rata malo tko izašao živ. Ako bismo uzeli pod točno sve objavljene brojke (samo su Jasenovac i Bleiburg valjda teški, onako brat bratu, dva i pol milijuna ljudi!?) valjalo bi se prilično snažno uštipnuti i utvrditi da ste živi, da imate oca i majku, barem jednog djeda i baku, da vaš život nije plod neke od opačina polupovjesničara.

Nije teško zaključiti otkud ta želja živih za licitacijom mrtvima. Postojala je oduvijek. Nema lakšeg načina za utvrđivanje vlastite ili osvajanje tuđe pozicije nego pozivanjem na onoga koga više nema.

Međutim, licitacija takvog tipa, barem politički jasna, bila je shvatljiva prilikom promjene društvenog poretka. Tamo početkom 1990-ih, kada je jedna ideologija srušena, pa ju je odmah pod hitno morala zamijeniti druga.

Ali otkud sada takva potreba? U trenutku kada je mahom istraženo sve što je moglo biti istraženo iz vremena Drugoga svjetskog rata, javljaju se novi kvazipovjesničari koji bi opet kopali grobove.

Najprije se vade mrtvi, pa se onda pobiju živi

Mislite da pretjerujemo? Evo vam primjer dvojice. Prvi je slovenski poduzetnik i publicist Roman Leljak, a drugi je hrvatski novinar i, opet, publicist Igor Vukić. Ni jedan ni drugi veze nemaju s poviješću. Nijedan od njih nije ni na jednom fakultetu odslušao nijedan kolegij vezan uz povijest. Veze, ama baš nikakve, nemaju sa znanošću. Ništa, međutim, od toga ni Leljaka ni Vukića ne sprečava da se suvereno snalaze među grobovima da bi im i oni preživjeli izravno s tih stratišta pozavidjeli.

Leljak je „otkrio“ Hudu jamu u Sloveniji, poprište žrtava komunističkog režima. Tako on tvrdi, a njemu bliski novinari daju mu za pravo spominjući da se iz jame “smrad osjećao sve do 2009. godine”. Što je druge spriječilo da je otkriju? Vjerojatno činjenica da je odavno otkrivena. Vukić je, pak, „otkrio“ da je Jasenovac u Drugom svjetskom ratu bio tek radni logor i da Nezavisna Država Hrvatska nije provodila rasističke zakone. Jasenovac je, kaže, služio tek kao prolazna stanica za druge ljude. Mjesto gdje se vrlo dobro živjelo. Logor iz kojeg su ljudi nerado odlazili na slobodu.

Prvi je valjda crpio podatke kao pitomac tajnih vojnih službi u nekadašnjoj Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Kasnije je osuđen zbog protupravno stečene imovinske koristi, čitaj krađe. Drugi je kao bivši novinar poslužio kao crvena krpa marginalnim desničarskim skupinama koje su nenadano ojačale pod ravnanjem bivšeg hrvatskog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, budući da mu je otac kao dijete prošao kroz Jasenovac. Sada kao tajnik nekakvoga Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac prekida tribine o tom logoru, kao što je bio slučaj u srijedu, kada je to napravio u Srpskom privrednom društvu „Privrednik“ u Zagrebu, gdje su povjesničar Dragan Markovina i novinar Drago Pislel razgovarali o temi „Jasenovac, negiranje genocida i revizionizam“.

Zvuči poznato. Obično to tako krene. Najprije se vade mrtvi, pa se onda pobiju živi…

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera