U ta davna vremena prije mobitela i Facebooka u mnogim bi se domovima u vrijeme ručka slušao radio. Netko stariji namjestio bi frekvenciju na lokalne radio-stanice kakvu je imao svaki iole veći manji grad u ovim krajevima. U ono vrijeme te su lokalne stanice, osim od SIZ-ovski dotacija živjele i od „želja, pozdrava i čestitki“, emisija koje su poput neke neformalne franšize emitirane od Vardara pa do Triglava. U tom skučenom provincijskom mikrosvijetu ljudi su onomad imali silnu potrebu čuti tko se oženio, tko je rodio, a tko u vojsku kreće. I ne samo to. Slušalo se naćuljenih ušiju i tko to kome želi dug i sretan život, tko kome čestita rođendan ili mu jednostavno, a bilo je i toga, želi tek „ugodno poslijepodne uz pjesmu..“.
To predfejsbučko zadovoljstvo doživljaja da vam netko izgovori ime na radiju i poželi makar i „ugodno poslijepodne“ uporedivo je s današnjih stotinu i više lajkova podno kakvog hipsterskog statusa na Fejsu.
Vojni rok bez rocka
Ti lokalni programi osobito su bili slušani u onim mjesecima kada su bubuljičavi mladići, tek ogrezli u punoljetnost, odlazili u vojsku: u rujnu septembarci, u svibnju majci, a u lipnju junci. Valjalo je svu tu momčad ispratiti kako dolikuje domaćim običajima. Negdje se mladiće ispraćalo suzdržanije, pomalo i nevoljko, drugdje raskalašeno i bučno. Svima su u tom silom svečanom obredu zajedničke bile suze, razdijeljene, kako dolikuje podneblju, po patrijarhalom obrascu: žalosnice u majčinim i djevojčinim i radosnice u očevim očima.
Ta emotivna drenaža imala je i svoju zvučnu kulisu. Ondašnje softsocijalističko društvo zarana je prihvatilo neke zapadnjačke obrasce industrije zabave (prilagođene, dakako, lokalnom tradicijskom i ideološkom koloritu) pa je glazbena grana te industrije imala uhodane (pod)žanrovske mehanizme. Rođenja, svadbe, odlasci u armiju ili u pečalbu, umiranja… svaki socio-biološki segment Života imao je svoj prigodni soundtrack. Tako ni odlasci u vojsku nisu mogli bez prigodne pjesmarice u kojoj se brzo namnožilo mnoštvo pjesama. Rastanci su, samo uz te pjesme, mogli trajati danima.
Soundtrack odlaska u vojsku, iako žanrovski i tematski prilično skučen – većinom su to bile narodne pjesme, rjeđe pop, a savim rijetko rock koje su obrtale nekoliko istih motiva nakvašenih već spomenutim suzama – rezultirao je hiperprodukcijom.
Sva nužna mudrost u jednom stihu
Tamo odakle su mladići odlazili s ponosom „cijelo selo je znalo”, a ako je u tom činu rastanka bilo ikakvih moralnih dvojbi i kolebanja, razlog su – tako barem govorahu uvijek ideološki ispravne pjesme – isključivo bile djevojka koju je regrut morao privremeno napustiti te stara majka kojoj bi rastanak najteže padao. Dvije arhetipske pjesme iz tog davnašnjeg kontigenta „pjesama za vojnike“ snimila je sedamdesetih godina vrlo popularna sarajevska grupa Pro arte. Kada bi oni radio-aparati s početka teksta danas mogli pričati, vjerojatno bi potvrdili da je pjesma te grupe Kad u vojsku pođem ja najčešće treštala iz njih.
„Kad u vojsku pođem ja, cijelo selo će znati, svi će sa mnom pjevati, a draga će da me prati…“ Pjesma je to u kojoj je pjevač grupe Vladimir Savičić Čobi u par stihova o(t)pjevao svu tada nužnu mudrost oko tog događaja. Odlazi se veselo i ponosno, s dragom pored sebe do kolodvora… pa haj'mo odslužiti dug domovini. S druge strane, život je nosio niz nepredviđenih iskušenja, pa kada bi regrut u kasarni već bio u tranziciji od guštera ka džombi, negdje bi ga u samoći noći, na stražarskom mjestu, izjedao crv sumnje. Pitao bi se tada – a ta je emocija opjevana drugim velikim „vojničkim“ hitom Pro artea – Tko te ljubi dok sam ja na straži?
U većini pjesama stara majka suze lije, drugovi regurta grle, ocu se prsa nadimaju od sreće, pije se i jede… Tu su još neka neizostavna lirska mjesta: vlak koji upravo kreće dok na peronu ostaje regrutova draga („Mašinista puštaj paru jače, da ne čujem kako draga plače“, bio je refren još jednog od tih ultimativnih hitova za ispraćaj vojnika) pa jesenje kiše (koje su „počele da liju“ jer „dobio sam poziv u armiju“ kako kaže još jedna čuvena stara pjesma)… ali i epski motiv mladića koji odlazi u armiju da od nezrelog mangupa postane odrasli muškarac. I dandanas taj mit kruži, da je jalov momak koji vojsku ne odsluži jer će ga takvoga htjeti malokoja djevojka.
“Dođe vreme domovini dug da se oduži, ni muškarac nije onaj ko vojsku ne služi”, pjevao je još davno Budimir Pavlović Buda u pjesmi „Ni muškarac nije onaj ko vojsku ne služi“, jednoj od bar stotinu koja je komponirana na mitu o jalovom muškarcu.
Čeličenje mlitavih generacija
Sve u svemu, u pjesmama se slavilo, bančilo, častilo u združenom komešanju cijelog sela. “Kuća nam se ori od veselja, celo selo u vojsku me prati”, pjevao je davnih godina svojim slavujskim glasom Radiša Urošević u pjesmi Ne plačite žene kada vojnik krene. Spomenimo i neizostavnu, neki će reći i najljepšu pjesmu iz tog žanra, mješavinu elegije i koračnice, čiji pripjev glasi: „Moj Milane, kad u vojsku pođeš, nemoj moju kapiju da prođeš…“.
Sam odlazak u vojsku, da ne bude zabune, opjevali su i neki rokeri. Recimo opora pjesma Riblje čorbe Neke su žene pratile vojnike u kojoj Bora Đorđević citira i dio refrena spomenutog hita „Mašinista pusti paru jače“. Ili predivna balada Zorana Predina i Lačnog Franza Čakaj me, o rastanku na peronu.
Čemu sve ovo podsjećanje? Pa u Hrvatskoj se, evo, vodi rasprava o ponovnom uvođenju obaveznog vojnog roka, a ujedno traje i kampanja u kojoj, snebivajući se nad tupom inertnošću i fizičkom zapuštenošću današnjih generacija, neki ovdašnji militanti propagiraju nužnost ponovnog drila kako bi se mlitava mladost očeličila. Govori se da bi obvezni rok trajao tek mjesec dana ili najviše tri. Vrijeme je to skoro pa nedovoljno da se pošteno odslušaju sve te pjesme za ispraćaj snimljene na ovim prostorima.
Hrvati po tom pitanju imaju problem jer nemaju baš dovoljno „svojih“ pjesama za tu prigodu. Neki su ovdašnji portali pozabavili se time s kojim će prigodnim domaćim pjesmama Hrvati ispraćati mlade ročnike, ali nisu uspjeli nabrojati više od tri ili četiri. S tim da je najčuvenija ona grupe Magazin iz 1988. Kad u vojsku pođeš s čuvenim stihom „Kraj kasarne voda teče, požarni si svako veče“. Neće se u Srbiji stići odvrtjeti ni polovica tamošnjih pjesama za tu prigodu, a mladi i očeličeni Hrvat već će biti kod kuće sa svojima te im prepričavati naširoko, u pola sata, što je sve proživio i kao je sazrio u tih mjesec dana.
Izvor: Al Jazeera