Oglasi

Mali je korak od Damaska do Grbića

Razumio sam da ne samo što nismo drugačiji, nego da pripadamo istom svijetu, koji je dovoljno širok da primi svakoga pod svoje skute.
Mali je korak od Damaska do GrbićaUstupljeno Al Jazeeri

Neku noć sam na Radiju Studio B, sasvim slučajno, slušao nevjerovatnu i dirljivu priču o Siriji, koju je, uz uhu tako milu pravilnu dikciju i bez poštapalica, pripovijedao Nebojša Kotlanić, novinar u Vanjskopolitičkoj redakciji Radio-televizije Srbije.

Nisam, recimo, znao da se glava Sv. Jovana Krstitelja čuva u Umejadskoj džamiji u Damasku - jednoj od najstarijih na svijetu. Ili da su se Alep i Damask sporili koji je stariji ili, još bolje, koji je od njih najstariji grad na svijetu.

Dogovorili su se da je Alep najstariji grad, a Damask najstarija prijestonica na svijetu. Ili da prosječan mladi Sirijac svoje vrijeme do vjenčanja nije provodio u diskotekama, nego u krugu široke porodice. Ili da su sukovi – posebne arapske pijace – centar društvenog života u arapskim kulturama.

Zajedno, a ne jedni pored drugih

Nebojša je boravio u toj divnoj zemlji do početka rata i prenio nam je zaista dirljive priče o društvu sretnih i normalnih ljudi, koji su, kako reče, živjeli zajedno, a ne jedni pored drugih. Kotlajić kaže i kako su se svi praznici istinski slavili zajedno, kako su muslimani išli na liturgije, a hrišćani na bajramske namaze. Zajedno. I to nije bila neka puka bajka ili neko usiljeno pripovijedanje o fingiranom zajedništvu različitih a opet jedinstvenih ljudi.

I to me podsjetilo na još jednu priču i primjer kako i kod nas stvari nisu uvijek bile ovako grdne, neljudske i nakazne.

Naime, moj je deda, koji je rođen u selu Grbići na planini Devetak, koja svojom gustom šumom natkrovljava Romaniju, između dva svjetska rata išao na pravoslavnu vjeronauku u džamiju. Da, u džamiju, braćo Srbi, Bošnjaci i Hrvati. Jer je to bila najbliža božija kuća, kako im je sveštenik govorio.

Tradicije, običaji i priče

Bogu hvala pa sam imao sreću upoznati Sirijce tokom izbjegličke krize, po Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji i Grčkoj. Nažalost, meni je to bila sreća, njima, sigurno, najveća nesreća u životima, ali valjda su svijet i (ne)pravda takvi. I tada sam razumio da ne samo što nismo drugačiji, nego da pripadamo istom svijetu, starom svijetu, koji je dovoljno širok da primi svakoga pod svoje skute, a dovoljno mali da bi se svi mogli sretati i dijeliti svoje tradicije, običaje i priče jedni sa drugima.

Jer to je jedini način da opstanemo, kao živi svjedoci, da razumijemo da ovo što živimo danas nije normalno, da je izuzetak u pravilu, koje kaže da ćemo, akobogda i inšalah, ponovo doći na svoje.

Svoje koje je dovoljno široko za drugoga i drugačijeg, bez kojeg ne bi znali da smo i mi drugačiji, a opet jedinstveni.

Mali je korak od Damaska do Grbića.

Izvor: Al Jazeera

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove autora komentara, a ne stavove Al Jazeere Balkans. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja jer takvi komentari neće biti objavljeni. Al Jazeera Balkans zadržava pravo da određene komentare obriše bez najave i objašnjenja.