Mali se najeo otave

Piše: Filip Mursel Begović

Od svih teških fizičkih poslova koje sam kao student radio najljepši mi je bio onaj baštovanski. Radio sam to godinama, sadio travu, đule, razno bilje, rezao živicu, obrezivao voćke, rušio drveće, kopao i gnojio zemlju, plijevio korov i činilo se nemogućim da bi život mogao biti išta drugo osim opranog bijelog rublja po baščama predgrađa, cvrčaka u ušima drveća, neukrotive divlje kruške, daha bosiljka i borovih iglica.

Znate li kako je lijepo navečer, kada legnete u krevet i kada vam ruke bride od ritmičnog udaranja motike, od tvrdih škara kojima ste obrezali jabuku? Obrezati jabuku je kao dati sve što imate sirotinji. U prvi mah vam se čini kao da je jadna voćka ostala nemilosrdno okljaštrena, ali kada proljeće gruhne baštama, kao što izlazeće sunce donosi sjajno crvenilo, vidjet ćete da obrezana voćka urodi bogatim plodom. To je prirodni fenomen kojim plod putuje svome Tvorcu.

Međutim, nije ni vrtlarski posao bio oslobođen problema. Kada ste manjina u Hrvatskoj, to se ogleda na svemu čime se bavite. Dakle, na Krašiću, blizu slovenske granice, uređivao sam baštu i voćnjak jednog naočitog starijeg gospodina, vlasnika poliklinike za dječje bolesti. Pozvao sam i oca, s obzirom na to da sam znao da će uživati u fizičkoj relaksaciji i poslu koji voli, a, iskreno, trebao mi je i vrstan obrezivač voćaka, tzv. voćni berber. Na Krašiću je bilo lijepo, vlasnik nas je ostavio dva dana same, a otac i ja smo radili i razgovarali pritom o sufijskoj poeziji koja se neće nikada pretvoriti u vino, a jest vino ljubavi.

Gospon doktor iz Duvna

Zatim je zadnjeg dana došao vlasnik sa ženom te su nas pratili u stopu i ispitivali o našim čudnim imenima. Vlasnik vikendice je čitao hrvatski Nedjeljni Vjesnik i, komentirajući politička zbivanja u Bosni, onako usput, dobacivao ocu neka čudna pitanja o porijeklu, identitetu… pa kako se Bosanac može snaći ili ne snaći među Zagrepčanima, pa tko je kome brat, je li u Jugoslaviji bilo bolje, pa otkud ste Vi gospodine, pa na odgovor iz Zagreba, opet pitanje – ali otkud ste Vi? Otac je naglo, po zagrebački, poplavio, a zatim po bosanski pozelenio, jer je shvatio da doktor ne priznaje muslimansko ime ako ono nije ujedno od nekuda što nije Hrvatska.

“Oprostite, ja sam Vam rođen u Zagrebu, pa ne bih znao na što ste pomislili” – cinično uzvrati otac, a pobojah se da ne započne kavgu. No, prekine nas vlasnikova žena: “Mato, je l’ si videl kak’ je gospon Sead lepo obrezal voćke, tak ni oni tvoji u Duvnu nisu znali, a imali su plantažu breskvi.” A tako znači, gospon doktor je došao iz Duvna, oženio zagrebačku hanumicu s pedigreom i porodičnim grbom, lijepo se utoplio u zagrebačkoj ordinaciji i sad mu dva “muslimaneca” obrezuju voćke i još im broji rodoslovna zrnca. Pogledam tada moj i očev trodnevni rad i pomislim da su sve te voćke, u stvari, neka vrst ugroženih manjina, zasađena na krašičkom proplanku te ostavljena vlasniku da ih bere i dijeli prijateljima i susjedima, jer ih ima toliko da ih nikako ne može pojesti.

Jednom prilikom sam rušio stabla breza na zagrebačkom Gornjem Gradu. Bio je vlažni dan i kora drveta je bila skliska te nije bilo ugodno rušiti grane na 30 metara od zemlje, koje su se opasno nadvile nad jednu stambenu zgradu. Sjećam se da sam od straha učio dove (molitve), ali nisam htio odustati, jer su mi trebale pare, a naručitelj je posao uvjetovao baš tim granama preko koje su mu mravci, vrapci i pauci uskakali u sobu. Još je uz to zapuhao hladni proljetni vjetar te se drvo počelo opasno tresti.

Čije je Nebo

Dakle, ja sam učio dove, polako pilio granu, a predsjednik kućnog savjeta, primijetivši moju nesigurnost, lijepo me utješio: “Čuj, mali, bar buš, kad siđeš dolje, prije neg’ od straha napuniš gaće, he, he, poljubil travicu kak’ je papa poljubil svetu hrvatsku zemljicu kad nam je prvi put došel.” Odmah mi se zavrti u glavi, uz bubnjanje crkvenih zvona i pjevanje posmrtnih psalma: ako padnem sa drveta i razbijem glavu na hrvatskoj zemlji, ako izdahnem, hoće li moj zadnji pogled biti uprt u “hrvatsko” Nebo? Uplaših se, jer teško je shvatiti čije je Nebo. Što sve čovjek neće čuti i kud se sve neće popeti za šesto kuna, a Srbi bi mogli na to slobodno dodati – mali se najeo otave!

Po čitavoj Zagrebačkoj županiji možete vidjeti mojih ruku djelo. Ponosan sam na činjenicu da sam pomogao prirodi da diše, da se obnavlja. Jedan voćnjak u Podsusedu, jedan drvored u Malešnici, ruže na Bukovcu, od kojih trepavice drhte, travnjak u Dubravi, bašča gospođe Trutanić na Remetincu, koja ujedno peče fine buhtle, puzavac mladog para na Črnomercu, koji očekuje dijete, te moji tragovi na suhom lišću koje sam ostavio u nadi da ću mlad zauvijek ostati neuništivi dio prirode. Neće li i dušu dočekati krošnje Neba, razgranate u beskraj? Prolazite li kroz Gajnice, možete na Perjavici primijetiti ogradu od lovor-višnje koju sam zasadio, miješajući crnicu s ilovačom i zalijevao kao da čistim prašinu s djevojačkih snova.

Ima toga još, pravih međukonfesionalnih baštovanskih žurki, poput one kada sam s jednim Jehovinim svjedokom i Hare Krishnom sadio javore u dvorištu vile na Šestinama. To je ujedno bio moj posljednji baštovanski posao. Marko je Jehovin svjedok, kao i njegovi roditelji, barem tako tvrdi, jer sam na pauzama vidio da pije žestice i mota neke sumnjive duhanske smotuljke, pa mu baš i nisam povjerovao, a Krešo, duhovnog imena Govinda Das, kaže za sebe da je neka vrsta redovnika, jer ima ženu, a puteni užici mu nisu bliski, malo jede, dobro radi i strogi je vegetarijanac, moli se neprekidno i potpuno je anacionalan.

Horizont sudbine

Teološka rasprava bila je neizbježna. Krishna je tvrdio da sve biljke imaju dušu, pa i onaj golemi javor koji smo na jedvite jade ugurali u rupu na kosini. “Ako ima dušu, to ti sad dođe kao da transplantiraš nečiju dušu iz rasadnika u Dubravi u rupu u Šestinama. Kako je moguća ta transplantacija korijenja bez zemlje u kojoj je biljna duša rasla? Što je tu tijelo, a što duša, a što klorofil?” – pitao ga je Jehova. Krishna je šutio, kao i ja, jer mi nije bilo jasno što ova dvojca trabunjaju, ali je ipak prošaptao da krikove drveća ne možemo čuti, jer je to uhu nečujna frekvencija. Jehova je bio siguran da onog časa kada nastupi Sudnji dan i tipovi poput dobroćudnog Krishne iščupaju sve biljne duše te ih blago, uz jaukanje, presele u Šestine, Jehovini svjedoci će napokon moći obaviti obećano im postapokaliptično čišćenje nuklearnog otpada i smeća. To će činiti 250 godina, a zatim će nastupiti raj na zemlji.

Pokušao sam ih prekinuti i zainteresirati Kur`anskim ajetom koji kaže: “Žene vaše su njive vaše i vi njivama vašim prilazite kako hoćete, a pripremite što i za duše svoje. I bojte se Allaha i znajte da ćete pred Njega stati.” Krishna je bio zbunjen ovom naoko čulnom vjerskom formulom, a Jehova je rekao da nije loše biti muslimanom. Objasnim im da bi oni kao vrtlari prvi trebali znati koliko je teško uzgojiti biljku na njivi, zalijevati ju, plijeviti od korova, čuvati od nametnika i okopavati. Jehova je pokušao biti duhovit, bacajući razne lascivne aluzije na njive i plugove, ali meni nije bilo smiješno, kao što i Krishni nije smiješno kada ste nepažljivi u sadnji javora koji ima dušu. Svatko se brine za svoju vrstu duše, pomislih tada.

Kada smo zasadili drveće, dugo smo zajednički gledali na šestinsku kosinu koja je, od neugledne i zapuštene šikare, našim trudom postala bujna bašča. “Eto ti dženneta”, rekoh, Jehova doda da ovu kosinu neće trebati čistiti na Sudnji dan, a Krishna odjednom zaplače. “Što si sad postao tetkica'” – primijetim iznenađen, ali on odlučno odbaci takvu pomisao. “Nisam tetkica” – reče – “nego se plašim da će se javorova duša u sljedećem životu reinkarnirati kao musliman ili Jehovin svjedok”.

Okrenuo sam se od njih dvojice i zagledao u nebo iznad Šestina i pomislio da je svakom, malo ispod kože, oštro iscrtana plavičasta linija horizonta sudbine.

Izvor: Al Jazeera